Dizalice su uobičajen „radni pribor“ na gotovo svakom gradilištu. Teško ih je ne primijetiti jer se njihovi kranovi obično izdižu iznad svih ostalih elemenata gradilišta. Radnici ih koriste da bi njima podizali terete i premještali ih s jednog mjesta na drugo. Čelik, beton, generatore i mnoge druge građevinske materijale.
Dizalice su spoj nekoliko jednostavnih strojeva za stvaranje mehaničke prednosti. Postoje dva osnovna stajališta u razmišljanju o konstrukciji dizalica. Prvo je da dizalica mora biti u stanju dizati teret određene težine. Drugo je da mora ostati stabilna i da ju ne smije oboriti opterećenje koje prenosi s jedne na drugu lokaciju.
Dizalice kojima su se dizali teški tereti prvi put su se pojavile u staroj Grčkoj, u 6. stoljeću prije Krista. Neupitan dokaz postojanja i korištenja složenih sustava kolotura u staroj Grčkoj, nalazimo u djelima velikog grčkog filozofa, Aristotela, i otiscima na kamenima od kojih su izgrađeni grčki hramovi.
Vrhunac uporabe dizalice u starom vijeku bio je u vrijeme Rimskog Carstva. Rimljani su dizalicu, kao i mnogo drugih stvari, „uvezli“ iz stare Grčke, te poradili na njenom razvitku i poboljšanju.
O upotrebi dizalice u Rimskom Carstvu znamo iz Vetruvijevih i Heronovih djela, te iz arheoloških ostataka s početka naše ere.
Kameni blokovi od kojih je izgrađen Jupiterov hram u Baalbeku težili su oko 60 tona svaki. Iz ovog vidimo koliko su napredne i snažne bile dizalice koje su Rimljani koristili.
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, dizalica je u europskom srednjem vijeku, pala u zaborav. Ponovno se spominje tek u 13. stoljeću u Francuskoj. Najranija srednjovjekovna upotreba dizalice zabilježena je u Utrechtu 1244., Antwerpenu 1263., Bruggeu 1288. i Hamburgu 1291., a u Engleskoj se ne spominje gotovo do sredine 14. stoljeća.
Srednjovjekovne dizalice su bile veliki drveni kotači koji su se okretali oko vratila i koje su pokretali dvojica radnika koji su hodali jedan kraj drugoga.
Kako je točno tekao proces povratka dizalica na gradilišta u srednjem vijeku, ne zna se. Jedina stvar koju sa sigurnošću možemo tvrditi je da je ponovni početak korištenja dizalica povezan s izgradnjom gotičkih sakralnih objekata, odnosno, popravcima i radovima na unutrašnjosti njihovih krovova i kupola. Ponekad, iako rijetko, iz srednjovjekovnih crteža i bilježaka je vidljivo da se dizalica montirala i na vanjske zidove.
Kao i u Grčkoj i Rimu, dizalicama se moglo samo vertikalno premještati terete, a nisu bila moguća horizontalna micanja tereta po gradilištu.
Proces gradnje tekao je drugačije nego danas, tako da je dizalicom bilo moguće podići teret točno na određeno mjesto na zidu, a radnici su ga kasnije, ako je to bilo potrebno, morali sami micati.
U kasnijem srednjem vijeku, bilo je moguće pomalo manipulirati mjestom na koje će teret biti spušten pomoću konopca koji je netko izvan dizalice držao i pomjerao prema potrebama. Upotreba konopca je omogućila rotaciju dizalice pa su je počeli koristiti u radu na dokovima, u lukama.
Današnje dizalice mogu podići impresivne težine, ići u visinu gotovo dokle ljudsko oko seže i svakim danom više napreduju. Opremljene su najmodernijim tehnologijama, i postoji više od nekoliko različitih vrsta dizalica.
Izvor: Ingenieur
