Dokle god seže povijesno pamćenje i ljudsko sjećanje, postoje građevine i strukture od kamena. Kamen je najrasprostranjeniji i najdugovječniji građevni materijal i obično odmah spreman za korištenje, materijal velike gustoće kojom osigurava dodatan oblik zaštite. Unatoč tome, karakteriziraju ga i određene mane, prvenstveno težina i nezgrapnost, a ozbiljnim nedostatkom smatra se i energetska vrijednost jer su potrebne velike količine topline kako bi se održao zagrijanim.
Postoje mnoge vrste kamena širom svijeta, a svaka je obilježena različitim svojstvima koja ih čine boljima ili lošijima odnosno, više ili manje pogodnima za određenu uporabu. Npr., brdska područja Dartmoora u Engleskoj, bogata razasutim granitom, ranim su doseljenicima pružala sasvim dovoljno izvora za gradnju. Kroz razdoblja neolitika i ranog brončanog doba gradile su se kružne nastambe čiji se ostaci, stari i do 5000 godina, mogu vidjeti i danas. Nastavljajući svoju ulogu i u srednjem vijeku, granit nije ostao stran ni modernim vremenima.
Druga vrsta kamena, frekventno korištena za krovopokrivanje u Engleskoj i drugim dijelovima svijeta je škriljevac.
Veliki broj različitih kamenih građevina i struktura može se pronaći u svim većim gradovima, a neke su civilizacije za svoje arhitektonske pothvate koristile isključivo kamen, kao npr. aztečke i piramide u Egiptu te ostaci civilizacije Inka.
Suhozid
Još otkako su, slikovito rečeno, složili jedan kamen na drugi, ljudi su gradili tehnikom tzv suhozida. suhozid je, jednostavno rečeno, kamena konstrukcija ili tehnika gradnje kamenom pri kojoj se ne upotrebljava nikakva vrsta vezivnog tkiva, već je zid, ili nekakva druga građevina, učvršćena međusobnim blokiranjem kamenja. Obični, samostojeći zidovi koristili su se kao linije razgraničenja ili potpornji na strmim padinama.
Zavisno od raspoložive količine i tipa kamena, razlikuje se nekoliko načina gradnje. Primjerice, najstariji zidovi građeni su od kamena preostalog nakon čišćenja obradivih poljoprivrednih površina.
Jedan tip, naziva dupli zid, oblikuje se tako što se dva reda kamena slažu uzduž linije polja namijenjenog omeđivanju. Ponekad, osobito u područjima gdje je kamen prirodnim djelovanjem više zaobljen, manji se kamenčići koriste kao zaglavci. Zid se, sloj po sloj, gradi do željene visine, a u pravilnim se razmacima postavljaju povezni kameni koji obuhvaćaju oba reda te ih na taj način dodatno osnažuju. Gornji i finalni sloj čine završni kameni koji, zajedno s poveznicima i pokrivajući cijelu širinu, sprečavaju raspadanje zida.
Drugi tip suhozida izgrađuje se od većih zaobljenih stijena oko kojih se postavlja manje kamenje. Idealno rješenje postiže se postavljanjem najvećeg kamena na dno te slaganjem sve manjih i manjih, što kao posljedicu ima suženje zida pri vrhu. Završni kamen s dugim, ravnim i pravokutnim bridom, okomitim na liniju zida, dolazi na kraju.
Još jedna varijacija suhozida je takozvana kornvalska živica, zapravo nasip kamenja presvučen zemljom, s busenjem, grmljem ili stablima na vrhu. Kao i kod ostalih vrsta suhozida, visina je jednaka širini temelja, a vrh je jednak polovici širine osnove. Osim toga, živicu karakterizira strogo unutarnja zakrivljenost nagiba zida.
Zidovi Inka iz 15. stoljeća, građeni od unaprijed pripremljenog i poliranog kamenja pravilnih oblika, zoran su i fascinantan primjer arhitekturalnog stila suhozida. Blokovi su rezani kako bi, bez uporabe vezivnog tkiva, čvrsto i savršeno pristajali jedan uz drugog. Zbog svoje fleksibilnosti i tehnike duplog prijanjajućeg zida, strukture su se održale u područjima gdje zemljotresi nisu rijetka pojava.
Iako se tehnika suhozidne gradnje uglavnom i najčešće koristila u oblikovanju upravo zidova, svoju je primjenu također pronašla i u konstrukciji drugih građevina. Tradicionalne 'crne kuće' s travnatim krovovima, svojstvene škotskim visočjima, građene su metodom duplog zida, što znači da se sredina ispunjavala zemljom ili pijeskom kako bi se spriječio prodor zraka. Tijekom srednjeg vijeka i ranije, slična se tehnika koristila u izgradnji utvrda, kao što su dvorac Eketorp u Švedskoj, naselja Maiden Castle i Reeth u Engleskoj te dvorac Donlough u jugozapadnoj Irskoj.
Od srednjeg vijeka, a vjerojatno i ranije, tehnikom suhozida gradili su se i mostovi namijenjeni prometu konja i kočija. Zanimljiv je primjer srednjovjekovni most od vapnenca na švedskom otoku Ölandu.
Poseban kuriozitet čine suhozidni objekti bez očite funkcije i namjene, a koje je moguće pronaći diljem Engleske i Švicarske. Najveći i najstariji (najočitiji je primjer Stonehenge) vjerojatno su povezani sa starim poganskim obredima, dok su manje strukture, zapravo gomile naslaganog kamena, jednostavno označavale planinske puteve ili razgraničenja posjeda, a katkad su, širom svijeta, podizane i kao grobna obilježja ili u religiozne i ceremonijalne svrhe.
Kao što je slučaj s mnogim drugim starim zanatima, sposobni su zidari danas malobrojni. Razvoj modernog ograđivanja žicom učinio je suhozid skupljim i dugotrajnijim procesom. Međutim, i skupoću i utrošak vremena poništava čvrstina i mala ili nikakva potreba održavanja zidova. Sve u svemu, rastuće poštovanje prema krajoliku i neprocjenjivost baštinskog naslijeđa rezultiralo je činjenicom da su i u današnje vrijeme vješti zidari, kao i sami zidovi, itekako traženi.
