Vrlo je mali broj materijala i prozvoda čije značenje u svakodnevnom životu možemo usporediti sa staklom. Zbog pristupačne cijene i široke primjene staklo je postalo svakodnevan i običan materijal. Ipak, ono ima mnoštvo jedinstvenih osobina, zbog kojih se vjerojatno i našlo u širokoj primjeni i danas, stoljećima nakon što je otkriveno, je još uvijek nezamjenjivo.

Povijest stakla
Postoji više pretpostavki o tome da je staklo bilo poznato već u kamenom dobu kad se koristilo u izradi oružja, te da su ga koristili narodi Mezopotamije, Feničani i Egipćani, ali povijest nijednu od teza nije potvrdila, iako su među arheološkim ostacima pronađeni i brojni stakleni predmeti. Tako se pronalazak stakla danas uglavnom svodi na priču o slučajnom otkriću rimskih trgovaca. U djelu „Naturalis historia“ Plinija Starijega zabilježeno je kako su trgovci na morskoj obali spremali hranu i vrele posude stavili na grumene sode, a soda se u dodiru s toplinom i pijeskom pretvorila u prozirnu tekućinu koja je očvrsnula kad se ohladila. Plinijeva zabilješka ipak je prije odraz rimskog iskustva u proizvodnji stakla pomoću bijelog kvarcnog pijeska koji su Rimljani koristili zbog niske razine nečistoća.

Zasigurno znamo da su Rimljani u prvom stoljeću prije Krista počeli ostakljavati otvore na pojedinim građevinama – prozore. Rimski majstori izrađivali su prozirno i obojeno staklo, a primjenjivali su i brojne tehnike ukrašavanja i dobivanja reljefnog stakla.
Nakon pada Rimskog Carstva, izradom stakla nastavili su se baviti brojni staklari u Franačkoj i u Bizantu. Franački majstori proizvodili su uglavnom prozirno staklo za svakodnevnu uporabu, a u Bizantu se izrađivalo staklo za mozaike. Na Bliskom istoku postojala su staklarska središta u kojima se najviše radilo ornamentno staklo.
U srednjem vijeku u Europi je postojalo mnogo samostalnih radionica koje su uglavnom izrađivale staklo za potrebe gradnje crkava i ono koje je imitiralo drago kamenje (za urešavanje zlatarskih proizvoda).
U kasnijem srednjem vijeku proizvodnja stakla postala je unosan posao, a staklari su se udruživali u cehove koji su usavršavali tehnike izrade stakla i otkrića čuvali kao najdragocjeniju tajnu. Vodeći proizvođači stakla postali su, u tom razdoblju, venecijanski staklari čije su uzorke imitirali svi ostali europski izrašivači stakla.
U 17. stoljeću središte proizvodnje stakla se iz Italije seli u Češku, gdje je se razvija tehnika dvostrukog stakla. U vrijeme baroka staklo postaje masivno i teško, ali u 18. stoljeću vraćaju se prozirne i lagane forme, a staklo se počinje promatrati kao jednostavan i, prije svega, funkcionalan materijal.
Početkom moderne povijesti stakla samtramo 1851. godinu kada je engleski arhitekt Joseph Paxton za svjetsku izložbu u Londonu projektirao stakleni paviljon „Crystal Palace“. Građevina izrađena od stakla i čelika pokrenula je pravu revoluciju u građevini i otad je staklo postalo neizostavan materijal u građevini.

Krajem 19. stoljeća staklo se počinje masovno proizvoditi i sve češće rabiti u arhitekturi i u tehnici. Do danas, staklo je ostalo jedan od najpoželjnijih materijala, a moderni načini obrade donijeli su mu glatkoću i čvrstoću koju nije uvijek u povijesti imalo i koje ga čine još poželjnijim materijalom u modernoj građevini, tehnologiji i uređenju interijera, a time što je postalo pristupačno svima postalo je i dio ljudske svakodnevnice bez kojeg je moderni život nezamisliv.

Svojstva stakla
Možda i najvažnije svojstvo stakla je njegova sposobnost propuštanja svjstlosti u vidnom spektralnom području (400-760 ήm).
Modul elastičnosti stakla iznosi približno 70 000 N/mm2, a označava sposobnost stakla da se nakon deformacije vrati u prvobitno stanje.
Promjene koje nastaju na staklu uslijed zagrijavanja nisu skokovite, odnosno staklo se omekšava i gubi oblik postupno.
Obično silikatno staklo dobro propušta svjetlost odnosno zračenja iz vidljivog dijela spektra. Praktično ne propušta UV zračenje (valne dužine ispod 380 nm) i infracrveno zračenje (iznad 760 nm).