Aluminij je laki metal srebrno-bijeli metal koji zbog svoje čvrstine i lakog oblikovanja ima široku primjenu. U Zemljinoj kori ga ima nešto više od 8% (samo kisika ima više), i treći je najrašireniji metal u prirodi.
 

Povijest aluminija
Grci i Rimljani rabili su ga kao sredstvo za fiksiranje boje na tkaninama. Starogrčki povjesničar Herodot u 5. stoljeću prije Krista ga naziva alumenom (vezujući kamen).
Bio je poznat i pod imenom stipsa. Tijekom stoljeća, nekoliko je puta mijenjao ime, a aluminijem je nazvan 1807. kad je Humphry Davy, iako još nisu bila poznata svojstva metala, predložio to ime.
Danski kemičar Hans Oersted Christen otkrio je 1825. nečisti oblik aluminija. Dvije godine kasnije, Friedrich Wohler izolirao je čisti aluminij miješanjem bezvodnog aluminijskog klorida s kalijem. Wohler je također otkrio gustoću i težinu ovog prozračnog i svijetlog materijala.
Godine 1854. Henry Saint – Claire DeVille je postao prva osoba koja je izolirala aluminij u komercijalne svrhe. On je modificirao Wohlerovu metodu i umjesto skupog kalija za izoliranje aluminija upotrijebio je natrijev klorid. Uspješnost ovog postupka učinila je aluminij, po prvi put, dostupnim širem krugu ljudi, te je u roku od 10 godina cijena aluminija, koji je izvorno bio skuplji od zlata, drastično pala.

Neovisno jedan od drugog Charles Martin Hall i Paul Heroult razvijali su 1886. godine postupak proizvodnje aluminija. Proces koji je nazvan Hall-Heroultovim i danas je u upotrebi. Njihov postupak dobivanja aluminija usavršio je Joseph Bayer.

Svojstva aluminija
Aluminij je oko tri puta teži od vode, i otprilike jednako toliko puta lakši od željeza. Električna vodljivost mu je vrlo visoka; samo srebro i bakar su bolji vodiči od aluminija. Čisti aluminije je vrlo mekan i savitljiv.
Iako spada u skupinu neplemenitih metala, vrlo je otporan na utjecaj korozivnih tvari poput vode, dušične kiseline, organskih otapala i atmosferskih utjecaja. Uzrok ove postojanosti aluminija je stvaranje tankog oksidnog sloja na površini metala koji se ne ljušti i štiti metal od daljnje oksidacije.
Za razliku od nekih drugih metala, aluminij nije otrovan, ali nema ni posebnu biološku funkciju.

Upotreba
Aluminij je danas neizostavan dio svih laganih metalnih konstrukcija i nemoguće je zamisliti suvremeno graditeljstvo bez uporabe aluminija.
Zbog male gustoće (što ga čini laganim materijalom), aluminij je vrlo primjenjivan i u različitim granama industrije, osobito u proizvodnji letjelica, automobila i brodova. Čisti aluminij na glatkim plohama stvara visokoreflektirajući sloj koji je gotovo savršeno zrcalo pa se njime prekrivaju i stakla velikih teleskopa.
Čisti aluminij ima prilično usku primjenu jer je mekan i krt, ali legure aluminija s drugim metalima mogu biti čvrste gotovo kao čelik. Kao tehnološki materijal, aluminij se uvijek koristi legiran s drugim metalima. Obično su to višekomponentne legure u kojima su drugi metali u manjim količinama, a tvore čvrstu otopinu s aluminijem ili su dispergirani u sitnim česticama. Legure aluminija imaju dobra kovna svojstva pa se često koriste u različitim granama industrije.

Zanimljivosti
U grobnici kineskog vojskovođe iz 3. stoljeća prije Krista pronađeni su ornamenti izrađeni od legure koja je sadržavala 85% aluminija.
Prije gotovo dvije tisuće godina rimski pisac Plinije Stariji zabilježio je priču o nepoznatom majstoru koji je caru Tiberiju poklonio pehar od sjajnog i laganog materijala. Caru je objasnio da je metal dobio iz gline, a Tiberije je pomislio kako, ako se to pročuje, pasti cijena zlata i srebra pa je naredio da se majstor ubije.
H. G. Wells je u svojoj drami „Rat svjetova“ iz 1898. napisao: „Od zalaska sunca do pojave zvijezda, ovaj stroj je iz gline pravio više od stotinu aluminijumskih traka.“
S jedne američke svemirske postaje u svemir je poslana aluminijska pločica s ugraviranom slikom koja svojevrsna Zemljina vizitka.

Čini se da nakon brončanog, bakrenog i željeznog, imamo i aluminijsko doba!