Cilj Direktive je uštediti energiju i dostići cilj koji je EU postavila, a to je do 2020. smanji potrošnju energije za 20%.
Gledano u apsolutnim iznosima (u milijunima tona ekvivalenta nafte - Mtoe) možemo govoriti o smanjenju potrošnje za 368 Mtoe u 2020. u odnosu na projiciranu potrošnju za istu godinu koja bi bez ikakvih promjena iznosila 1842 Mtoe. Ovaj cilj treba postići EU kao cjelina. Trenutno, sa svim mjerama na EU i nacionalnim nivoima, došlo se do smanjenja potrošnje na 1678 Mtoe odnosno uštede od 9%.
Koje su predložene mjere?
Zakonske obveze za uspostavu mjera za uštedu energije u svim zemljama članicama: distributeri energije ili tvrtke koje prodaju energiju na maloprodajnom tržištu biti će dužne uštediti svake godine 1,5% ukupne količine prodane energije kroz implementaciju mjera za poboljšanje energetske efikasnosti kao što su sistemi grijanja, instalacija dvostruko ostakljenih prozora ili izolacijskih krovova među krajnjim kupcima energije.
Javni sektor morati će voditi primjerom: javna tijela će trebati potaknuti ostatak tržišta na kupovinu energetski efikasniji proizvoda i usluga kroz postavljanje zakonskih obveza za kupovinu energetski efikasnih građevina, proizvoda i usluga. Osim toga, javna tijela morati će dodatno postupno smanjivati potrošnju energije u vlastitim prostorijama kroz provođenje uzastopne godišnje renovacije koja bi obuhvaćala najmanje 3% ukupne površine građevine.
Glavne mjere uštede energije za potrošače su: jednostavan i besplatan pristup podacima u stvarnom vremenu te povijesnim podacima o potrošnji energije kroz točnija pojedinačna mjerenja kojima će se potrošači osnažiti na bolje upravljanje potrošnjom energije. Naplata će se trebati temeljiti na stvarnoj potrošnji u skladu s podacima očitanim za vrijeme mjerenja.
Industrija: Poticaji za mala i srednja poduzeća koja namjeravaju provesti energetske preglede i širiti načela dobre prakse. Velike firme će morati napraviti revizije potrošnje energije kako bi mogle identificirati potencijale za smanjenje potrošnje energije.
Efikasnost u proizvodnji energije: praćenje nivoa efikasnosti novih kapaciteta za proizvodnju energije, uspostava nacionalnih planova grijanja i hlađenja na osnovu zdravog planiranja efikasnije infrastrukture za grijanje i hlađenje, uključujući i povrat otpadne topline.
Što se točno planira za javne zgrade?
Od 1. siječnja 2014., 3% javnih zgrada trebalo bi biti obnovljeno svake godine s jasnim ciljem uštede energije. Trenutno se obnavlja isti postotak zgrada, ali se samo u polovici slučajeva primjenjuju načela poboljšanja energetske efikasnosti (1,5% obnovljenih zgrada). U praksi bi to značilo bolju izolaciju u zidovima, dvostruka stakla na vrtićima, školama i općinskim zgradama, obnovu krovišta i zamjena neefikasnih kotlova za grijanje.
U mnogim slučajevima cjenovno optimalna obnova može dovesti do 60% uštede energije. Koristi se mogu procijeniti na oko 6 Mtoe u 2020. što je jednako neizgradnji 17 elektrana na ugljen ili 9.000 vjetroturbina.
Zbog velikog udjela javnih zgrada (oko 12% sagrađenih objekata u EU), njihova obnova mogla bi poslužiti kao pokretač za veću tržišnu zastupljenost energetske efikasnosti u drugim sektorima, kao i razvoj potrebnih vještina i znanja. Zgrade (privatne i javne) i dalje predstavljaju oko 40% ukupne potrošnje energije.
Kako natjerati vladu da troši novac u vremenima štednje?
Obnova javnih zgrada bi se u velikoj mjeri sama isplatila kroz uštede na računima za energiju, a također bi pomogla ekonomskom oporavku kroz poticanje privredne aktivnosti i zapošljavanja. Međutim, još uvijek ostaje potreba za pred ulaganjima za primjenu mjera energetske efikasnosti. Iz tog razloga, predložena Direktiva sadrži odredbe za jačanje tržišta energetskih usluga. U tim tržištima tvrtke za energetske usluge (ESCO) bi platiti za početna ulaganja i dobili natrag novac kroz uštede na troškovima za energiju. Uz uštede energije, pokrenule bi se nove poslovne mogućnosti i otvorilo nova radna mjesta za primjerice građevinske tvrtke ili pružatelje oprema i usluga. Tržište energetskih usluga trenutno iznosi oko 6 milijardi eura, dok u SAD-u ono vrijedi 30 milijardi eura te je razvijenije. Potencijal EU za ovu vrstu tržišta procjenjuje se na 25 milijardi eura.
Koje se mjere predlažu za energetske tvrtke?
Energetske tvrtke raspolažu važnim komercijalnim podacima o energetskoj potrošnji svojih klijenata koje bi ih mogle pretvoriti u značajne sudionike na tržištu uštede energije, no one nemaju poticaja za micanje s mrtve tačke. Kako bi uključila ove kompanije, Komisija predlaže da se ili svi energetski distributeri ili sve tvrtke za prodaju energije koje djeluju na teritoriju zemlje članice moraju obvezati na uštedu energije koja bi bila jednaka 1,5% ukupne prodane energije u prethodnoj godini.
Kako bi se postigle ove uštede energetske kompanije trebale bi surađivati s krajnjim korisnicima energije (npr. vlasnicima kuća ili stanova, supermarketima, bolnicama...) u svrhu provedbe uštede energije. Ušteda bi se mjerila u apsolutnim iznosima što znači da firme i daljem mogu povećati svoju prodaju. Svaka zemlja članica morat će osmisliti vlastitu shemu koja bi najbolje odgovarala nacionalnim okolnostima, a istovremeno bi pratila određene zajedničke EU zahtjeve (npr. iste nivoe postignute uštede, certificiranje uštede...).
Ukoliko se provode pravilno i uz dovoljno stroge nivoe ambicije, očekuje se smanjenje od 6,4% ukupne energetske potrošnje EU do 2020. (to jest od 108 do 118 Mtoe primarne energije što je jednako zajedničkoj potrošnji energije Poljske i Portugala).
Tko će platiti ove programe?
Ovisno o načinu provođenja programa na nacionalnoj razini troškovi su ili jednako podijeljeni na sve potrošače ili tvrtke za energetske usluge provode preliminarna ulaganja koja se potom vraćaju kroz uštedu na računima za energiju unutar određenog vremenskog razdoblja.
Koje su prednosti za industriju?
Komisija predlaže da velike kompanije moraju provoditi redovite nezavisne energetske revizije. Zemlje članice se također potiču na razvijanje poticaja za tvrtke koje uvode sisteme upravljanja energijom kao sistemskih okvira za racionalno korištenje energije. Razmjena najboljih praksi energetske efikasnosti i projekti usmjereni na izgradnju kapaciteta za upravljanje energijom predloženi su također za mala i srednja poduzeća.
A potrošači?
Zemlje članice osigurat će da se krajnjim kupcima električne energije, prirodnog plina, grijanja ili hlađenja te tople vode koja se dostavlja putem sistema centralnog grijanja osigura postavljanje mjerila koja točno mjere i omogućavaju uvid u stvarnu potrošnju energije po kućanstvu uz pružanje informacija u stvarnom vremenu.
Zemlje članice moraju osigurati točnost i učestalost naplate, kao i naplatu po stvarnoj potrošnji za sve sektore obuhvaćene Direktivom, uključujući distributere energije, operatere distribucijskih sistema i tvrtke za maloprodaju energije. Krajnji rok za ove akcije je 1. siječnja 2015. za električnu energiju, prirodni plin, toplu vodu i centralno grijanje. Dugoročno bi se moglo zahtijevati uvođenje inteligentnih mjerila iako se u kraćem roku učestalost naplate može temeljiti i na samoočitanju postojećih mjerila od strane potrošača.
Potencijalne uštede koje bi se mogle postići zbog pruženih informacija uslijed primjerenijeg mjerenja i naplate procjenjuju se na oko 80 Mtoe. Već sada su neki pilot projekti pokazali potencijal za uštedu smanjenja potrošnje energije za 15-20% (40% električne energije) kada kupci mogu isključiti trošila putem web stranica ili mobilnih uređaja.
Što se predlaže za grijanje na daljinu?
Direktivom je određeno da do 1. siječnja 2014. zemlje članice moraju uspostaviti nacionalne planove grijanja i hlađenja s ciljem razvoja potencijala visokoefikasnih kogeneracijskih (CHP) postrojenja i efikasnog daljinskog grijanja i hlađenja. Kogeneracija je istovremena proizvodnja toplinske i električne ili mehaničke energije. Ovom metodom se postižu uštede od najmanje 30% u odnosu na odvojenu proizvodnju električne energije i topline. CHP je zrela, dokazana tehnologija te postoji dodatni ekonomski potencijal za najmanje udvostručenje kogeneracijskih kapaciteta do 2020. Unatoč svemu, udio CHP-a nije porastao te trenutno iznosi 11%. U odnosu na 2004. radi se o povećanju od 0,5%. Da bi se postigao odgovarajući ekonomski potencijal do 2020. koji bi iznosio 21%, potreban je godišnji rast od barem 6%.
Zašto se obvezujući ciljevi? Što je pristup u "dva koraka"?
Predložene su obvezujuće mjere, a ne obvezujući ciljevi za svaku zemlju članicu: jednom kada Direktiva stupi na snagu, zemlje članice imati će obvezu primijeniti sve njene odredbe. Na primjer, neće moći odlučiti žele li ili ne provesti 3% ciljeve obnove za javne zgrade, jer ukoliko ih ne provedu Komisija može započeti postupke zbog povrede prava.
Osim toga, Komisija predlaže da zemlje članice same sebi zadaju neobvezujuće nacionalne ciljeve za energetsku efikasnost odnosno da Komisija predloži nacionalne obvezujuće ciljeve samo ako u 2014. dođe do zaključka da EU vjerojatno neće postići ciljeve od 20% uštede.
Izvor: Croenergo.hr/Energis.ba
