Iako su ovogodišnje izmjene Zakona o stambenoj štednji formalno omogućile štedionicama da same kreditiraju graditelje stanova i to do iznosa svoga jamstvenog kapitala koji je zbrojen za pet štedionica blizu 500 milijuna kuna - niti će one pohrliti kreditirati građevinare, a još manje će ukupnu raspoloživu vrijednost kapitala plasirati u financiranje gradnje stanova za koje se ne zna hoće li i kada naći kupca, doznaje portal SEEbiz.eu.
"Zakon je tek nedavno stupio na snagu, pa još nismo operativno spremni. Također, valja istaknuti da štedionice koje su samostalne poput Wüstenrota i Raiffeisen stambene štedionice imaju drukčiju politiku od nas koji poslujemo kao dio grupacija, kao što je slučaj sa štedionicama PBZ-a, Zagrebačke banke i HPB-a. Mi se prvo unutar kuće moramo dogovoriti kako ne bismo radili isto što banka radi godinama, za što nismo ni ekipirani. Banke zbog građevinara imaju probleme, pa nema smisla da štedionice po istom principu kreditiraju gradnju stanova. Stoga bismo umjesto za slobodnu prodaju radili isključivo za naše klijente, odnosno za poznatog kupca", kaže Brozović.
Štedionica bi prvo anketirala svoje klijente da vidi koliko ima zainteresiranih za kupnju stana po ovom modelu, a ako ne bi sama uspjela 'zavezati' projekt i popuniti zgradu, uključila bi se i druga sa svojim klijentima. U Zagrebu možda ne bi bio problem popuniti manju zgradu jer tu ima najviše štediša, no u manjim mjestima štedionice bi lakše to činile zajedno.
"Ne bismo financirali gradnju velikih zgrada, a još manje naselja, već bi se gradio objekt po objekat. Naša je stambena štedionica mrav u odnosu na banku, koja može iskreditirati gradnju cijelih naselja, pa onda mi moramo osmisliti nešto treće – a to bi bilo kreditiranje unaprijed poznatog kupca. A ne da u stanove npr. uložimo 10 milijuna eura, koliki je otprilike naš jamstveni kapital, pa poslije razbijamo glavu kome ćemo ih prodati i kako će investitor, koji nam plače na ramenu, vratiti kredit."
Brozović naglašava da ovi stanovi ne bi bili preskupi jer tu nema marketinga i čekanja, a i kamata je unaprijed poznata. Kad bi zgrada došla u fazu etažiranja, tad bi kreditirali štediše, oni bi platili stanove, a investitori bi nam vratili kredit. Kad bi se jedan ciklus zatvorio, mogli bismo krenuti u novi projekt. Teško je reći koliko bi se godišnje stanova dalo isfinancirati na ovaj način, no sigurno je da bismo mogli kontrolirati kvalitetu gradnje i opremanja stana.
Ideja je dobra, ali ne treba imati velika očekivanja od realizacije takvih projekata. S obzirom na to da je na tržištu velika zaliha neprodanih stanova, u Prvoj stambenoj štedionici ističu da će oprezno krenuti u taj projekt, u suradnji sa svojim osnivačem Zagrebačkom bankom. Puno toga ovisi o sudbini Vladinih mjera za poticanje prodaje već izgrađenih stanova.
