Građevine javne namjene poput stadiona, akvadukta, zgrada opere, muzeja ili gradskih vijećnica od davnina predstavljaju najizdržljiviji dokaz tehnološke i umjetničke snage civilizacije, a samim tim i njene kulturne i političke ambicije. Današnje zgrade sudova, škola, ambasada, ceste i sl. su poput skupa nacionalnih ideala i stručnosti u određenom vremenu i prostoru. Arhitektonska politika, do prije tri desetljeća bila je samo ideja u povojima, a danas je za mnoge zemlje moćno sredstvo u službi različitih domena, od funkcionalnog do praktičnog ili samo simboličnog.
Francuska, Nizozemska, Finska, Njemačka, Danska i Norveška neke su od mnogih zemalja koje su predstavile arhitektonske smjernice i inicijative financirane iz državnog proračuna, pa su čak i vladine agencije posvećene napretku projektiranja u oblasti javnih objekata.
Europski forum za arhitektonsku politiku (FEPA – Forum Europeen des Politiques Arhitecturales) osnovan 1997. sa sjedištem u Bruxellessu izlazi u susret najboljim projektantima, okupljajući projektante i dijeleći znanja i iskustva prema kojima se mogu bolje formulirati i primijeniti vlastite politike i sustavi.
U Europi nacionalna arhitektonska politika postaje standard, kao i klimatske, energetske ili stambene politike. To ima smisla, osobito kad se postavi pitanje: zašto razvijene zemlje ne bi usmjerile područje s tako širokim spektrom utjecaja: od uporabe resursa od urbanog razvoja, od javne sigurnosti do ekonomskog rasta?
Francuski sustav je najstariji, a po mnogima i najuspješniji. Njime se dokazalo da vladini napori ne samo da mogu podići razinu kvalitet graditeljstva, nego mogu utvrditi stav da je arhitektura predmet od nacionalnog interesa. Odlučujući trenutak za francusku arhitektonsku politiku bio je 1977. godina i usvajanje zakona koji arhitekturu tretira kao javni interes. Ovim zakonom arhitektura je prikazana kao socijalno pitanje i predočena je odgovornost vlade da je brani i promovira. Također je omogućeno i stvaranje Conseil d'Architecture, d'Urbanisme et de l'Environnement (CAUE) s uredima u 91 francuskom administrativnom odjelu koji se bave savjetovanjem lokalnih dužnosnika, gospodarstvenika i građana u oblastima građevinskih projekata i natječaja, piše Build magazin.
Norveška nacionalna arhitektonska politika usvojena je 2009. i iako je među najmlađima impresionira svojim dometima. U njoj sudjeluje 13 od 18 norveških ministarstava. Dokument sadrži više od 100 stranica i uvažava arhitekturu kao sredstvo koje unapređuje društvo i čuva kulturu, ali i kao sredstvo stimuliranja ekonomije. U prvom planu su tri velika prioriteta: održivi razvoj, urbana i socijalna transformacija, znanje i inovacija. Arhitektonska politika Norveške počinje s pozicijom vlade koja treba djelovati kao uzor, a završava s ciljem povećanja zastupljenosti norveške arhitekture u međunarodnim okvirima. – Stvar nije samo samo u promoviranju arhitekture, nego u mogućnosti da arhitektura i politika zajedno rješavaju probleme – kaže Lotte Grepp Knutsen, državni tajnik u ministarstvu kulture.
Razvijene zemlje su, uz jedan veliki izuzetak, usvojile su centralizirane arhitektonske politike. Je li takva politika, prikazana kroz federalnu agenciju ili komisiju, izvršne organe ili neke druge oblike centralnih mjera primjenjiva u SAD-u?
Vlada SAD-a je kroz povijest i sama promovirala arhitekturu i dizajn. Thomas Jefferson bio je i prvi zagovornik ideje da arhitektura može igrati značajnu ulogu u pogledu širenja nacije i prirasta, što je tada predstavljalo pitanje od izuzetnog značaj za bišve kolonije. Pogled na graditeljsko naslijeđe zemlje pokazuje impresivne primjere projektiranja: od urbanističkog koncepta City Beautiful do širokog opsega velikih infrastrukturnih projekata federalnih objekata, memorijala i spomenika.
Iako raspršena i razjedinjena u više od nekoliko institucija, očito je da u SAD-u postoji razvijena svijest o važnosti projektiranja u američkoj kulturi i ekonomiji. Jason Schupbach, direktor dizajna u NEA, kaže: - Za sada nemamo posebno gledište, ali pomno pratimo modele drugih nacija i sigurno da će gledište biti formirano tako da model može funkcionirati u SAD-u i sustavu koji ovdje postoji.
Podjela odgovornosti i kompleksnost vladinih struktura samo je jedna od mnogobrojnih prepreka s kojima se sjedinjena strategija suočava. SAD nisu kompaktne poput Norveške (5 milijuna stanovnika), a daleko su čak i u odnosu na Francusku (62 milijuna stanovnika) i ono što se financira od poreza, a ima predznak kulturno, na Capitol Hillu se uzima s određenom dozom sumnje bez obzira na to što arhitektura i dizajn ne moraju nužno predstavljati umjetnost ili kulturnu baštinu.
Kultura u SAD-u u svom najopćenitijem značenju teži biti polarizirana i politizirana na način koji je nepojmljiv u Europi, gdje građani očekuju od svojih vlada da subvencioniraju stvari od javnog značaja koje im prijaju i u kojima uživaju, a to svakako podrazumijeva umjetnost. Francuski povjesničar arhitekture Jean – Louis Cohen kaže da se ideološko ili političko pitanje nikada ne postavlja objašnjavajući to vrlo malim rizikom da će francuski arhiektonski programi biti napušteni ili defundirani, čak i kad su na vlasti konzervativne političke snage, jer smatraju da su ti programi omogućili mnoge opipljive, stvarne beneficij u izgrađenim sredinama, kao i djelotvornost razvoja, ali i same francuske kulture.
Zahvaljujući naporima FEPA i ostalih foruma mnoge zemlje, osobito članice EU, na putu su usvajanja službenih arhitektonskih politika, uvjerene u socio-ekonomsku i socio-kulturnu isplativost promoviranja arhitekture i svih njenih aspekata. SAD-u nedostaje jedna jaka institucija koja bi bila ekvivalent ministarstvima kulture u razvijenim europskim zemljama i onima koje su prihvatile modele iz EU.
Kao suština se nameće vrednovanje dugoročnih i kratkoročnih ciljeva. Dobro isplanirana arhitektonska politika može utjecati na prerastanje političke kratkovidosti koja konstantno guši navedene napore pri ostvarivanju navedenih ciljeva, omogućavajući donošenje vrijednih zakonskih propisa koji će međusobno povezati različite profesije, naročito kada je u pitanju sfera ekonomije, koja obuhvata stvaranje novih radnih mjesta, povećanje izvoza ili, pak, poboljšanje zdravlja nacije.
- Dizajn ne bi trebalo posmatrati kao luksuz koji postavlja dodatne troškove, već kao proces kojim se povećava kvalitet života. Naše mogućnosti efikasnog natjecanja na stranim tržištima umnogome ovise od često podcjenjenog ali integralnog elementa – kvaliteta dizajna - Ronald Regan, Presidential Design Awards, 1987. godine.
- Novac se troši na sve moguće načine: stoga se treba nadati da će svaki potez imati potencijala koliko god je to moguće – kaže Robins, nastavljajući: - Ukoliko nastupimo s nečim što demonstrira vrijednost arhitekture, ne poput neke vrste post-fakto mase ili dekoracije, već fundamentalno, u odnosu na svijest o našem okruženju i načinu života, to će biti nevjerojatno. Izazov je pokazati kako snaga naših disciplina u dizajnu može voditi tome da se svi ostali dijelovi naše kulture učine boljim, efikasnijim i uspješnijim.
Izvor: Build magazin
