Koliko bi razvijeni zapad trebao platiti zemljama u razvoju, na čelu s Kinom i Indijom, za njihovo ograničavanje ispuštanja ugljičnog dioksida bit će najzanimljivija tema samita o klimi u Kopenhagenu.
Staklenički plinovi, ugljični dioksid, ozonski omotač... Čini nam se da je problem u tome. I jest. Ali, kako se vidi iz priprema za “samit o klimi“ u Kopenhagenu, koji s održava 22. studenoga, glavni je problem ipak u novcu. O ogromnoj, za običnog smrtnika teško zamislivoj, svoti novca.
Jer, najjednostavnije rečeno, osnova svakog međunarodnog sporazuma o postupnom zaustavljanju globalnog zagrijavanja bit će u tome da razvijeni zapad plati zemljama u razvoju, na čelu s Kinom i Indijom, neku vrstu obeštećenja za njihovo ograničavanje ispuštanja ugljičnog dioksida.
Kako će u budućnosti i 90% svih takvih emisija stakleničkih plinova dolaziti upravo iz svijeta u razvoju svota koju bi zapad trebao isplatiti je pozamašna, piše londonski Independent.
Kina je danas najveći “ispuštač“ stakleničkih plinova na svijetu, no činjenica je da je za glavninu problema odgovorna 200 godina duga industrijalizacija zapadnog svijeta.
A sada Europa, Amerika i Japan traže da se nerazvijeni razviju uz pomoć nekakvog novog, još prilično nedefiniranog energetskog modela koji bi se, pojednostavnjeno rečeno, zasnivao ne toliko na nafti i ugljenu koliko na energiji dobivenoj od vjetra i sunca.
Reparacijska logika Kyota
U želji da što više ljudi što brže izvuku iz siromaštva, rastući industrijski divovi južne hemisfere vjerojatno na problematiku globalnog zatopljavanja gledaju i kao na “najnoviju taktiku zapada“ da ih zadrži u siromaštvu - ovaj put propisivanjem kvota za emisiju stakleničkih plinova.
O tom sentimentu u najnovijem broju časopisa Roling Stone piše Naomi Klein u članku pod naslovom Climate Rage. Prema njoj bi razvijeni zapad na ime tzv. “klimatskih reparacija“ nerazvijenom jugu trebao isplatiti oko 600 milijardi dolara godišnje, u sljedećih deset godina, kako bi se on preusmjerio na obnovljive izvore energije.
Međutim, zbog takve je “reparacijske logike“ ratifikacija Sporazuma iz Kyota, prethodnika “Kopenhagena“, u američkom Senatu bila, kako ovdje kažu, dead on arrival.
Protiv Kyota je 1997. glasalo 95 senatora, za njega nijedan. Osjećaji u političkom Washingtonu, onom koji ovisi o glasovima birača, slični su i danas.
Naomi Klein, primjerice, posebno kritizira glavnog američkog pregovarača za problematiku globalnog zatopljavanja Todda Sterna jer je nedavno izjavio kako su “nerealistična“ traženja Kine i afričkih zemalja da im razvijene zemlje godišnje plate oko 400 milijardi dolara na račun takve “klimatske pravde“.
A čiji je planet Zamlja?
Prema procjeni skupine G-77, koja okuplja zemlje u razvoju te Kinu, bogate bi zemlje nerazvijenima trebale godišnje plaćati oko 1% svog BDP-a. Za Europsku uniju to bi iznosilo oko 180 milijardi dolara, za Sjedinjene Države oko 140 milijardi, što je oko četiri puta više od ukupne sadašnje razvojne pomoći zapada koja odlazi siromašnim zemljama.
Europska unija je prije nekoliko dana objavila da bi godišnje za takvu pomoć mogla izdvojiti manje od polovice iznosa koje su zadale zemlje iz skupine G-77, naravno pod uvjetom da se složi svih 27 članica. Poljska je već navijestila da se ne smatra “bogatom“ i prilično je skeptična u vezi sa sudjelovanjem u takvoj razvojnoj shemi.
Američko javno mnijenje u vezi s tim pitanjem bliže je Poljskoj negoli Njemačkoj. Amerikanci se, naime, ne smatraju “prebogatima“, a uvjereni su da su ono što imaju zaslužili i misle kako ništa ne duguju korumpiranim despotima Trećeg svijeta.
Možda zato američki mainstream mediji i ignoriraju problematiku “klimatske pravde“ i “klimatskih reparacija“. Kopenhagen je, naime, u američkim medijima bio više spominjan u kontekstu Obaminog lobiranja za “olimpijski Chicago“ negoli u vezi s nadolazećim samitom o cijeni zaustavljanja globalnog zatopljavanja koja će dominirati skupom.
Vjerojatno je i bolje tako jer rage, bijes, koji spominje Naomi Klein postoji i ovdje u Americi. U usporedbi s onim iz svijeta u razvoju jedino mu je drukčiji smjer. Bili smo mu svjedoci ljetos, na prosvjedima protiv Obamine “socijalističke“ reforme zdravstva.
(Autor ovog teksta je novinar Glasa Amerike i iznosi osobna mišljenja.)
Izvor: Bankamagazine
