O europskim mostovima pričale su se priče, njihova imena isprepletena su legendama vezanim uz njihovo nastajanje ili imenovanje, i iako neki od njih tehnološki nisu dorasli novim čudima mostogradnje u svijetu, njihova starost i glas o njima smjestili su ih na naše stranice kao vrijednu europsku baštinu.
Stari most u Mostaru
Danas je zasigurno jedan od najpoznatijih europskih mostova onaj u Mostaru. Most je 1557. projektirao istambulski arhitekt Mimar Hajrudin, ali on vjerojatno, u strahu od sultana Sulejmana Veličanstvenog, nikad nije vidio svoj most. Naime, sultan je zaprijetio da će nesretnog Hajrudina ubiti ako se luk mosta ikad raspadne. Gradnja mosta je nakon što je Hajrudin nestao (vjeruje se da je pobjegao prije nego su podignute skele za gradnju mosta), povjerena Mehmedu Karađozu. Most izgrađen od 465 blokova kamena tenelija, podignut je 9 godina kasnije, 1566. Grad je dobio ime po čuvaru novog mosta, mostaru, a most je nazivan „Novi“, „Veliki“, „Sultana Sulejmana“ i „Stari“. U posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, most je 1993. srušen, a na njegovu rekonstrukciju čekalo se 11 godina. Kamen za rekonstrukciju mosta vađen je iz istog kamenoloma kao i prije 500 godina, a proces gradnje bio je gotovo identičan onom koji je za svoj most predvidio Hajrudin. Projekt obnove mosta i stare gradske jezgre grada Mostara financiran je uglavnom iz stranih donacija. Nakon završetka rekonstrukcije, most i stara jezgra grada uvršteni su na popis UNESCO-ve svjetske kulturne baštine.
Most uzdaha u Veneciji (Ponte dei Sospiri)
Barokni Most uzdaha povezuje stari venecijanski zatvor sa sobama za ispitivanje zatvorenika u Duždevoj palači. Podignut je da bi se njime odveli zatvorenici iz inkvizicijskih soba za ispitivanje u zatvor. To je jedini u potpunosti zatvoreni most u Veneciji. Izgrađen je od bijelog istarskog kamena i čeličnih rešetki. Projektirao ga je Antonio Contino, a gradnja mosta je trajala od 1600. – 1603. Nakon što su slavni dani Mletačke Republike i inkvizicijskih ispitivanja završili, a most već odavno bio sagrađen, na inicijativu engleskog pjesnika Georgea Gordona Byrona, most je u 19. stoljeću dobio ime Most uzdaha. Navodno po uzdasima zatvorenika koji su s njegovih prozora posljednji put gledali Veneciju. Nije baš romantično? Lokalna legenda kaže da će ljubavnici koji se u sumrak poljube u gondoli ispod ovog mosta zauvijek biti zajedno. Dovoljno romantično? Druga legenda kaže da je jedini čovjek koji je uspio pobjeći iz ovog zatvora bio sam veliki zavodnik Casanova, a kako mu je to pošlo za rukom do danas je ostalo nepoznato. Neromantičan ili preromantičan, ovaj most je zasigurno jedan od razloga zašto je Venecija tako popularna među turistima, usprkos svim svojim nedostacima.
Tower Bridge u Londonu
Pored kraljice, ovaj je most najpoznatiji simbol Londona i živi dokaz snage britanske industrije 19-og stoljeća. Za prolazak većih brodova, potrebno je podići dva srednja kraka mosta, a to se radilo pomoću motora koji su vodenu paru pomoću ugljena pretvarali u hidrauličnu snagu za podizanje mosta. Ovaj način podizanja mosta zamijenjen je 1976. Boschovim elektromotorima. Most je podignut u 19. stoljeću nakon što se gradske vlasti više nisu mogle opirati sve češćim i glasnijim zahtjevima za izgradnjom mosta prema, sve napučenijem, istočnom Londonu. Natječaj za projekt novog mosta raspisan je 1876., a prihvatljiv projekt izabran je tek 1884., nakon što su svoj projekt prijavili Horace Jones i John Wolfe Barry. Trebalo je 8 godina, 5 velikih građevinskih firmi i 432 građevinska radnika i više od 11 tona čelika da se gradnja Tower Bridgea privede kraju. Danas je ovaj most jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija Londona, a uz njega se veže i jedna smiješna zabuna. Naime, kad je 1968. Robert McCulloch kupovao stari London Bridge (kanije je rekonstruiran i postavljen u Lake Havas Cityju u Arizoni) pojavile su se glasine kako je kupac zapravo vjerovao da kupuje Tower Bridge. Glasine su opovrgnuli i McCulloch i prodavatelj mosta, Ivan Luckin. Most je 1977. obojen u boje britanske zastave, a prije toga bio je tamno smeđe boje.
Karlov most u Pragu
Jedna od najatraktivnijih znamenitosti Praga, kameni gotički most iz 14. stoljeća, povezuje dva dijela grada, Stari grad s Malom Stranom i praškim dvorcem. Gradnja mosta započela je 1357., a graditeljski plan kralja Karla IV, osim mosta je uključivao i izgradnju dvorca, sveučilišta i katedrale. Proces gradnje nadgledao je najpoznatiji europski arhitekt tog vremena Peter Parler. Kamene kocke od kojih je most napravljen jedna za drugu su lijepljene jajima. Prema svemu sudeći ljepilo od jaja i nije tako loša ideja, jer most je preživio mnoštvo poplava (najgora poplava u zadnjih 500 godina grad je zadesila 2002.). Most je isprva trebao služiti za održavanje 22 viteških turnira, a dugo godina krasilo ga je samo jednostavno raspelo. Tek u doba protureformacije, Crkva je okitila ogradu mosta kipovima od kojih je vjerojatno najpoznatiji onaj Jana Nepomuka koji je prema legendi bačen s Karlovog mosta u Vlatavu. Većina originalnih kipova je zamijenjena replikama i danas se čuvaju u Nacionalnom muzeju. Na obje strane mosta nalaze se tornjevi s kojih se pruža pogled na grad, a predstavljaju ulaz, odnosno izlaz s mosta. Danas je most pješačka zona, te najposjećenije i najfotografiranije turističko odredište Praga.
Kapellbrücke u Lucernu
Rijeku Reuss natkriva mnogo mostova, od kojih je Kapellbrücke najpoznatiji. Ovaj most se prvi put spominje 1367., a pretpostavlja se da je izgrađen 1333. Prvi je drveni most u Europi i najstariji natkriveni most u svijetu. Dugačak je 200 m, a na zidovima i stropu sadrži 120 slika iz ranog 17. stoljeća koje su kronika gradske povijesti. Most je napravljen da bi se građeni Lucerna lakše obranili od napada, a na sredini mosta nalazi se 43 m visoka vodena kula izgrađena od cigli. U njoj su bili smješteni mučilište, zatvor i tamnica. U 19. stoljeću prostor vodene kule prenamijenjen je u gradski arhiv. Most je rekonstruiran nakon što je 1993. gotovo uništen u požaru.
Lančani most u Budimpešti
Prvi stalni most preko Dunava koji je povezivao Budim i Peštu. Najzaslužniji za izgradnju jedne od najpoznatijih budimpeštanskih znamenitosti je grof István Széchenyi. Radovi na mostu su započeli 1842., a završeni su sedam godina kasnije. Kad su se Budim i Pešta 1873. ujedinili, most je postao simbolom jačanja veličine i moći grada. Most su dizajnirali William Tierney Clark i Adam Clark, a nazvan je Széchenyi Lánchíd,što bi značilo Széchenyijev lančani most. Jedna od legendi vezanih za ovaj most kaže da je grof Széchenyi nakon završetka gradnje obećao da će se baciti u Dunav ako mostu itko pronađe manu. Obećanje je ispunio nakon što su mu rekli da lavovi koji krase most nemaju jezika. Pretpostavlja se da je grof nakon skoka iz Dunava isplivao živ i zdrav, što prema drugoj priči nije bio slučaj s kiparom koji je napravio lavove. Kipar je, naime, bio potpuno izluđen izrugivanjem što njegovi lavovi nemaju jezike, da je napokon skočio s mosta u Dunav, ravno u smrt. Danas znamo da lavovi na Lančanom mostu imaju jezike koji se ne vide ako ih gledamo odozdo, jer su položeni na kamene blokove visoke 3 metra.
