Ima li budućnosti za ekstravagantne zgrade? Prema najpoznatijem živućem arhitektu – ima. A on ima nekoliko istina za „nevjernike“. Prenosimo vam intervju Michaela Daya s Frankom Gehryjem koji je prije nekoliko dana objavljen u Independentu.

„Ne znam tko je izmislio tu jebenu riječ – starhitekt. Zapravo, mislim da su ju izmislili novinari. Ja nisam  star-hitekt, ja sam ar-hitekt!“ Nakon samo 10 minuta intervjua, Frank Owen Gehry, jedan od najslavnijih arhitekata današnjice, pomalo je bijesan. Nizak, sovolik čovjek, koji izgleda mlađe od svojih 80 godina, govori tiho i nikad ne završava jedan slijed misli prije nego otplovi u sljedeći. Kad dođu na red sporne stvari opušta se i animira, diže glavu i glas. Čak se i smiješi.

I tako sam otpustio prvu ručnu bombu koristeći riječ na S i pitajući ga je li istina da su tzv. starhitekti poput njega, Zahe Hadid i Jeana Nouvela, posvuda uzdigli vrijednost profesije i arhitektonskih igara. Ili su samo stvorili vlastite kultove ličnosti?
„Postoje ljudi koji dizajniraju neisplative i tehnički loše zgrade. I oni koji ne dizajniraju tako. Jednostavno je – dvije kategorije.“

Unatoč skromnosti i tome što ga je uvrijedilo korištenje izraza „starhitekt“, Gehry, arhitekt o kojem se najviše priča još od F. L. Wrighta, se brzo pobrinuo da saznamo u koju od dvije kategorije on spada. Bez suvišnih poticaja, statistika je stigla brzo i točno.

„Moja zgrada u Bilbau koštala je 100 milijuna dolara. Dovršena je na vrijeme i u granicama budžeta. Nakon 11 godina još je tamo. Prošle godine je gradu donijela 320 milijuna eura – što i nije čudo ako uzmemo u obzir koliko posjetitelja muzej privuče u grad. Walt Disney Hall izgrađen je za 215 milijuna, a budžet mu je bio 207 milijuna dolara, zarađuje novce, ljudi ga vole i identificiraju Los Angeles s dvoranom, jednako kao što identificiraju Bilbao s muzejom."

Milanski muzej dizajna, La Triennale, također ne gubi novce, a po svemu ostalom ne može biti različitiji od Gehryjevih, u titan obučenih, avangardnih kreacija. Ništa manje važno je i to da je La Triennale trenutno domaćin glavnice modela, ilustracija i fotografija svih Gehryjevih  važnijih radova od 1997. To je bila godina kad je, očito iz svemira, stigla njegova svjetlucava Guggenheimova galerija i zaustavila se na sivim obalama rijeke Nervion u Bilbau kako bi osvjetljavala španjolski grad.

Slična mješavina hi-techa i duhovitosti pojavila se i na zgradama berlinske DZ Banke (2000.), Walt Disney Hallu (2003.), Ray and Maria Stata Computer Center na MIT-u (2004.) i na još nezavršenom dijelu washitngtonske Corcoran Galerije.

Milanska izložba je upečatljiv način da Gehry okonča ono što je proteklih 12 mjeseci bilo zasjenjeno otkazivanjem projekata, otkazima i obiteljskom tragedijom. Također je i izvanredan podsjetnik na sve ono što je dosad postigao. Unatoč svojoj spektakularnoj karijeri, ovjenčanoj Pritzkerovom nagradom (što je arhitektonski ekvivalent Nobelovoj nagradi), profesorskim mjestima na Yaleu, Harvardu i Columbiji, Gehryjevi uspjesi nikad nisu bili dovoljni da nahrane njegovu potrebu za dokazivanjem.

Rođen je u Torontu, u Kanadi, ali se njegova obitelj 1947. preselila u Los Angeles. Gehry, nov u gradu, siromašan i Židov, je bio trostruki autsajder, bez izgleda da se pridruži umjetničkoj eliti Los Angelesa. Promijenio je ime iz Goldbergu Gehry, navodno na savjet prve supruge, Anite Snyder, kako bi izbjegao (navodni) antisemitizam u profesiji.

„Svaki put sam patio kao da ponovno počinjem u životu“, opisao je jednom proces dizajniranja. „Postoji mnogo zdrave nesigurnosti koja pokreće te stvari.“

To je osobita, američka vrsta nesigurnosti, zbog koje je Gehry tražio pomoć psihoanalitičara godinama prije nego je dopustio da se o tome javno govori u dokumentarcu Sidneya Pollacka o njemu i njegovu radu. To ne znači da Gehry nema smisla za humor. Ipak je on arhitekt koji je posudio glas vlastitom liku parodiranom u Simpsonima.

Postoji i profanija strana Gehryjeve bombastične kvalitete. Usprkos njegovom položaju u svijetu arhitekture on se pokušava držati predviđenih budžeta svjestan da je zanesenost pojedninih arhitekata i bezobzirnost prema bankovnim računima klijenata jedan od najvećih problema njegove profesije.

Gehry je još jednom okrenuo naboj u svojoj glavi i zajedno s, toliko spominjanom, organizacijom rada umjetnika, stvorio radnu filozofiju koja zadužuje arhitekta da brine da dizajn cijele zgrade bude u suglasju s konstrukcijom. To ne samo da omogućuje da izvorna umjetnička vizija ostane netaknuta, nego i eliminira maligne utjecaje politike i poslovnjaka na cjelokupni proces izgradnje. Po Gehryjevom mišljenju to su pravi zlikovci koji stoje iz prenapuhanih proračuna.

I ove godine mu se po glavi motalo pitanje kompromisa kontrole rada i umjetnosti. Njegov sljedeći, željno iščekivani, projekt, Guggenheimova galerija u Abu Dhabiju trebala bi biti otvorena 2010.

Nejasna piramidalna struktura, s tri strane okružena vodama Perzijskog zaljeva, visinom od 13 716 000 m patuljizirat će sve ostale Guggenheimove galerije. Gehry je već podijelio s javnošću svoju zabrinutost zbog rigoroznih islamskih kulturnih običaja koji bi mogli ozbiljno ograničiti raspon umjetničkih djela koja bi galerija mogla razotkriti. Ipak, njegovi su strahovi ublaženi.

„To je nešto zbog čega sam bio uistinu zabrinut. No oni su nedavno imali izložbu Picassa iz Louvrea (postavljena je u drugoj galeriji Abu Dhabija do otvaranja Guggenheimove galerije) koja sadrži čak i neke aktove i dobro je prihvaćena. Sada  imaju kustose iz cijelog svijeta, tako da će to biti vrlo zanimljiva kolekcija. Bio sam na sastanku i tamo je bio jedan kustos koji mi je izrazio svoju mržnju prema Izraelu, tako da možete zaključiti da neće biti baš lako.“

Abu Dhabi muzej se smatra jednom od njegovih najljepših kreacija do sada. Kritičari su uporni u tome da je Gehryjeva galerija zanimljivija od djela koja će u njoj biti izložena. To se zaista čini istinitim u slučaju Bilbao Guggenheima – ali nije Gehryeva greška što su umjetnička djela izložena tamo podcijenjena. Prije nekoliko sam godina imao dovoljno sreće da budem pozvan na gala večeru u tu, Gehryevu najslavniju zgradu, a noću, sa svojim ogromnim atrijem koji svijetli u raznim bojama, interijer zgrade je sam po sebi bio umjetničko djelo, špiljolik, ali i neobično intiman, dio kao da je svemirski brod, a dio poput dvorca iz bajki Walta Disneya. Osim nekih veselih kreacija Jeffa Koonsa, bilo je malo toga što je uspjelo odvući moj pogled od beskrajno zadivljujuće arhitekture.

Ostali kritičari optužuju Gehrya za preveliko posuđivanje iz drugih umjetničkih formi – još jedna tužna žalba, s obzirom na to da su umjetnici od Michelangela do Picassa proučavali i uvrštavali dijelove ranijih umjetničkih kreacija u svoja nova djela. Gehry u maniri prakse odbacuje takve optužbe.

Ali, postoje i optužbe koje je malo teže odbaciti – ili ga one barem više muče. Zar ne bi trebao praviti više socijalno važne zgrade? Nisu li njegovi dizajni previše ekstravagantni? Na kraju, teška su vremena. Ovo ga dira kao i spominjanje riječi na S. „Mi smo arhitekti. Mi služimo klijentima“, protisnuo je kroz zube. „Ne mogu ja sam odlučiti što će se graditi. Netko odluči što želi i ja radim za njega. Gledajte, išao sam u školu urbanističkog planiranja na Harvardu, i otkrio da nije moguće promijeniti niti jednu jebenu stvar. Urbanističko planiranje u SAD-u je umrlo.“

Dakle, tako stoje stvari s urbanim planiranjem. Gehry zapravo ne diskutira. Ovaj put je izrekao konačnu riječ i ponudio ne do kraja jasno objašnjenje. Riječ je o novcu.

„Mislim da će ljudi morati naučiti živjeti skromnije: trebali bi naučiti čuvati svoj novac. Prošli smo generacije kada su svi imali viška: svi su imali dva ili tri automobila, letjeli po cijelom svijetu..., ali sada se događa nešto drugo i moramo odgovoriti na to. Ipak, arhitekti to ne mogu napraviti sami.“ Neki od njih će možda morati stegnuti svoje remene. Gehry je prošle godine iz svoje tvrtke Gehry Partners morao otpustiti stotinu ljudi.

Njegova osvježavajuća iskrenost mu dopušta da kritizira pomodne i politički korektne pretpostavke. Njegovo viđenje eco-friendly arhitekture jedan je od primjera toga. „Zelena se pitanja koriste kao marketinški alat. Ponekad su tvrdnje zelenih potpuno besmislene.“ Ali tu je ipak i prilika da puhne u svoj rog i spomene zgradu koju je upravo napravio u Švicarskoj. „Od stakla je, ali potpuno energetski učinkovita.“

Gehryjevo temeljno viđenje svijeta je da je napredak neizbježan. „Ako pokušate zaustaviti napredak, ne možete“, kaže on. „Usprkos tome, čini se da ga neki ljudi ne žele.“ Oštro je progovorio o slučaju svog prijatelja kojeg opsjedaju aktivisti za prava životinja“ na račun njegovog rada u medicinskim istraživanjima. „Oskvrnuli su nadgrobni spomenik njegove majke i spalili mu kuću. Ta vrsta ljudi želi nastaviti živjeti u prošlosti.“

Napredak u tehnologiji, od metalurgije do softwarea, je Gehryju zasigurno omogućio da svoja remek-djela konstruira u staklu, kamenu i titanu. Ali, on smatra da bi tehnologija mogla riješiti i problem prenapučenosti stanovništva i uništavanja okoliša. On ne misli da sva odgovornost leži na arhitektima, čak i ako jesu jako poznati i utjecajni.

Iako je izložba njegovih radova smještena u Milano, Italija nikad nije bila zemlja koja je blagonaklono gledala na Gehryjev avangardni dekonstruktivizam i arhitektonske prijedloge za Rim, Modenu i Veneciju. „U Italiji, zemlji baroka, jednostavno nema mjesta za postbaroknog Franka Gehryja“, napisao je prošli mjesec jedan talijanski kritičar. „Ako obratim pažnju na ono što se dogodilo u Italiji i projektiram nešto što će se dogoditi u budućnosti, na temelju mog iskustva u toj zemlji, rekao bih da se neće dogoditi ništa“, složio se i sam Gehry. Kako god, on uživa u dizajniranju za gole terene kojim je potreba dodatna vizualna stimulacija. A kakvi god nedostatci Italije bili, to nije jedan od njih.

Je li to razlog zašto nije dizajnirao ništa za London, grad koji je već prepun novih radikalnih zgrada Normana Fostera i sličnih? To ga je ponovo razljutilo. „Je li Norman Foster radikalan? Ja ne mislim tako. Što to uopće znači radikalan? Neki ljudi imaju sposobnost eksperimentiranja, neki ne. U svakom slučaju, većina ljudi ne voli eksperimentiranje.“

U tom kontekstu ne mogu odoliti da ne spomenem „neprijatelja“ arhitekture, princa od  Walesa. Dobijam iznenađujući odgovor. „U redu je da princ Charles želi to što želi i da bude to što jest – Bog ga blagoslovio što je izašao iz ormara i rekao što misli. Mislim, neka stvari koje mu se sviđaju se sviđaju i meni, a neke protiv kojih je istupio... pa, na njegovoj sam strani“ kaže Gehry.

New York, grad u kojem je godinama živio, je još jedan od gradova u kojima bi čovjek očekivao vidjeti više Gehryjevog jedinstvenog stila. Njegov relativno ortodoksni Beekman Tower, 76-katni neboder trebao bi sljedeće godine biti otvoren na Manhattanu. Ali, zgrada koja je trebala ostaviti njegov trag u gradu je Atlantic Yards u Brooklynu. Prošlog je prosinca, u pokušaju rezanja troškova, investitor Bruce Ratner otpustio Gehryja iz projekta, a šestgodišnji Gehryjev rad na razvoju projekta zamijenio je, prema riječima New York Timesa, „nesretnim putujućim graditeljem stadiona“.

Gradski kritičari stvorili su sliku slavnog arhitekta kojeg je zemljišni magnat iscijedio do srži iskoristivši njegovo ime da dobije porezne olakšice, pobijedi konkurentske ponude i osigura moć da iseli stanare. Na pitanje o tome, Gehry jedva odgovora da je „do sloma došlo zbog suprotstavljenih interesa koji su ugasili projekt“.

Šutljiv je i svom velikom gubitku, smrti 54-godišnje kćeri Leslie Gehry Brenner, koja je i  sama bila umjetnica i dizajnerica, a koja je umrla samo mjesec dana prije gašenja projekta Atlantic Yard.

Obožavatelje slavnog arhitekta moglo bi rastužiti to što on razmišlja da se u ne tako dalekoj budućnosti povuče iz posla. Je li istina da misli da mu je ostalo još svega nekoliko godina za dizajniranje? Gehry odgovara indirektno, govoreći da njegova tvrtka „u rukama oštroumnih mladih ljudi koji će dizajnirati prekrasne nove zgrade“.

Vjerojatnost da još nismo vidjeli sve što Gehry može je velika. Pogled na milansku izložbu otkriva da su Gehryjevi dizajni još uvijek tekući, uključujući i predložak za Atlantis Sentosa Resort u Singapuru. Tako da bismo se još koji put mogli iznenaditi, oduševiti i šokirati prije nego Gehry istrči svoj posljednji krug. Plus, postoji velika mogućnost da će već dovršena Gehryjeva djela biti jednako isplativa i atraktivna i u vremenima koja dolaze.

Izvor: Ingenieur