Pravim imenom Charles Edouard Jeanneret umro je nesretan, razočaran te posve sam, zadnje dane provodeći u kolibici od 14 m2.
Tri godine prije “rođenja” Le Corbusiera i šest godina prije nego što će taj kolosalni arhitektonski pseudonim doći na zamisao da je arhitektura “majstorska, stroga i veličanstvena igra na svjetlu”, mladi Charles-Edouard Jeanneret odlučio je zauvijek napustiti La Chaux-de-Fonds. Imao je 30 godina i dovoljno građe roman, ali još je bio mlad. Sišao je s Alpa i zauvijek se odselio u Pariz s namjerom da svijet podvrgne svojoj volji. I da bude slikar.
Slikao Veneru i tulipane
Slikao je tulipane koji mirišu na Orijent i pariške avenije. Svoje bi dnevne poslove u uredu požurivao i te 1917. bio u potpunosti svladan željom da slika.
Slikao je po cijele dane i noći, čak i vikendima. Veneru u čast Michelangelu ili katedralu u Chartresu. Zbog silnog noćnog rada izgubio je vid na lijevom oku, ali nije prestao. Susreo se tih dana sa slikarom Amedeom Ozenfantom, i to će poznanstvo prerasti u strateško partnerstvo i manifest purizma. Jeanneret je projektirao s jednakim entuzijazmom, ali arhitektura kao da je puno više kompromitirana činjenicama života od slikarstva.
Već pred kraj, kad se povukao u svoju mediteransku kabinicu (le petit cabanon), to na što su ga prisiljavali kompromisi shvatit će kao veliku izdaju i razočaranje.
Slikao Veneru i tulipane
Slikao je tulipane koji mirišu na Orijent i pariške avenije. Svoje bi dnevne poslove u uredu požurivao i te 1917. bio u potpunosti svladan željom da slika.
Slikao je po cijele dane i noći, čak i vikendima. Veneru u čast Michelangelu ili katedralu u Chartresu. Zbog silnog noćnog rada izgubio je vid na lijevom oku, ali nije prestao. Susreo se tih dana sa slikarom Amedeom Ozenfantom, i to će poznanstvo prerasti u strateško partnerstvo i manifest purizma. Jeanneret je projektirao s jednakim entuzijazmom, ali arhitektura kao da je puno više kompromitirana činjenicama života od slikarstva.
Već pred kraj, kad se povukao u svoju mediteransku kabinicu (le petit cabanon), to na što su ga prisiljavali kompromisi shvatit će kao veliku izdaju i razočaranje.
Izdaja prijateljstva
U Parizu je, u međuvremenu, imao ured veličine 150 m2, u novoj zgradi Društva za primjenu armiranog betona (SABA) i za to je mjesečno plaćao priličnu svotu od 3500 franaka. Jeanneret je već tada bio poprilično imućan čovjek, a većinu tog luksuza i pariških narudžbi za poslove priuštio mu je Max Du Bois, spretni i poduzetni inženjer kojemu je Jeanneret jednom već okrenuo leđa. No, on nije jedini prijatelj kojemu je to učinio. On i Du Bois su još 1914. godine počeli surađivati na poznatoj Dom-Ino strukturi koja je trebala postati obrazac poslijeratne masovne gradnje. Stvar je koncipirao Jeanneret, ali ju je do detalja izračunao Du Bois.
Kad je Du Bois htio patentirati to rješenje, Jeanneret je pomislio da bi patent mogao donijeti puno novca i patentirao ga je bez svog partnera, što je narušilo njihovo prijateljstvo - rekao je prof. Ivan Žaknić. To je Jeanneret učinio i sa slikarom Ozenfantom. Purizam koji su zajednički potpisali u tekstu “Aprčs le Cubisme” u časopisu L’Esprit Nouveau 1920. godine, Jeanneret će poslije primijeniti u privatnim odnosima, prije nego što postane radno načelo njegove estetike. Primijenit će ga i na svoje ime pa se neće više zvati Charles-Edouard Jeanneret, nego Le Corbusier.
“Upotrebljavamo izraz purizam za izražavanje značajki modernog duha, odnosno traganja za funkcionalnošću na svim razinama. Današnji duh stremi prema strogoći, preciznosti, primjeni energije i materije te što manjem utrošku: jednom riječju, stremi čistoći.”
Tako je glasila deviza koja je rodila arhitekta i koja svoje neposredne moralne inhibicije pronalazi u industrijskoj proizvodnji. U knjizi “Vers une architecture” 1923. godine to isto načelo otkrit će ljepotu u konstrukciji brodova, automobila, propeleru aviona i Euklidovoj geometriji.
Le Corbusier će tu knjigu objaviti zajedno s Ozenfantom pod imenom Le Corbusier-Saugnier, koji su koristili kada bi zajedno objavljivali. Već godinu dana kasnije, u drugom izdanju, Pčre Corbu se odrekao svog prijatelja i knjigu objavio samostalno.
Čak je i A. Perret, kod kojega je kao mlad naukovao, postao njegov ‘nasilni protivnik’. ‘Davno sam ga iščupao iz svog srca’, pisao je Le Corbusier svojoj majci - dodao je Žaknić.
To je samo dio kontroverzi, falsificiranih sjećanja i teških trauma iz privatne ostavštine jednog od najvećih arhitekata 20. stoljeća, koju je proteklog tjedna na Arhitektonskom fakultetu predstavio prof. Ivan Žaknić u svom predavanju “Le Corbusier: osporeno naslijeđe”. Ovaj rođeni Korčulanin slabo je poznat široj javnosti, no riječ je o stručnjaku koji je arhitekturu diplomirao 1972. na Cooper Unionu, a do trećeg stupnja arhitekture i urbanizma dogurao na Princetonu.
Porušiti palače u Parizu
Cijeli je profesionalni život posvetio Corbusieru, a podučavao je na Princetonu, Cornellu i Prattu. Njegovo je predavanje podsjetilo na neke detalje iz života velikog umjetnika kao “iščašenog” genija koji je rijetko pronalazio pravu mjeru za zbiljnost i naposljetku osjetio svu tugu samoće, kakva je zajednčka svim genijima. Osporeni su, dakle, Le Corbusierova intima, njegovi planovi i zamisli, njegovi odnosi s prijateljima i svi njegovi padovi.
- On je bio nositelj sveobuhvatne vizije i, kao svi veliki inovatori, morao je u sebi osjećati da će platiti cijenu svoje krutosti - istaknuo je Žaknić.
Paradigmatska je u tom smislu situacija s muzejom koji je Le Corbusier trebao graditi u Parizu 1964. godine. Prema ideji Andrea Malrauxa, tadašnjeg ministra kulture, to je trebao biti muzej 20. stoljeća, koji će uključiti glazbu, radio, TV i arhitekturu.
- To je trebala biti njegova prva značajna narudžba u glavnom gradu u 40 godina i onaj tip građevine koju je dizajnirao protekla tri desetljeća: ‘Muzej nezaustavljivog rasta’. Tri verzije tog muzeja već je sagradio u Tokiju, Chandigarhu i Ahmedabadu, ali u Parizu nije mogao pronaći adekvatnu lokaciju.
Smatrao je da je ponuđena lokacija predaleko od centra pa je predložio vlastima da jednostavno sruše dvije palače koje se nalaze u povijesnoj jezgri Pariza i koje su utjelovile sve ono što je prezirao u akademskoj arhitekturi. Bile su istodobno i pompozne i neukusne. Tražio je hitan sastanak s ministrom kulture, ali kad je ubrzo shvatio da nitko neće rušiti u centru grada, odustao je rekavši ‘ne želim se više boriti’ - ispričao je Žaknić.
Utopio se u Mediteranu
S posebnim je gađenjem Le Corbusier govorio o Americi. Maštao je o njoj kao o zemlji “punoj beznadnih gradova i gradova punih nade”, čija prostranstva samo čekaju njegove nacrte i grandiozne planove za novi humanistički urbanizam. Kritizirao New York zato što je njegove nebodere smatrao preniskima. Le Corbusier nikada nije dobio značajniju narudžbu u Americi, no najviše ga je pogodila afera oko gradnje zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku 1947. godine.
Taj je posao povjeren deveteročlanoj komisiji na čelu s Wallaceom K. Harrisonom, a Corbusier je bio njen član. Komisija je zamišljena kao natjecateljski tim u kojemu članovi zajedničkim snagama razrađuju ideju, ali i predlažu vlastita rješenja. Između 50 projekata odabran je rad tada mladog Brazilca Oscara Niemeyera, koji je na projektu usko surađivao s Corbusierom. Međutim, kako je obaveza svakog arhitekta bila da predloži i svoje rješenje, Niemeyer je to i učinio te pobijedio.
Corbusier je poslije tvrdio da je njegov rad ukraden i da je zgrada sagrađena bez dužnog poštovanja premu njegovim zamislima. - Niemeyer tvrdi da ga je Corbusier čak prisilio da napravi određene preinake na svom pobjedničkom rješenju i da pomakne zgradu Generalne skupštine bliže središtu parcele kako bi rad više sličio njegovu rješenju.
Niemeyer je to i učinio, i požalio. Konačno rješenje je zapravo bila modifikacija njihova zajedničkog rada, ali je Corbusier do kraja tvrdio da je on autor zgrade UN-a koju je poslije sagradio Harrison - istaknuo je Žaknić.
Pred kraj života Le Corbusier je na sve svoje nerealizirane projekte, na sve kompromise koje je morao sklopiti sa životom, gledao kao na izdaju.
Njegova arhitekura, očišćena od viška koji ne služi čovjeku, ipak je zatajila, i to je nešto s čime se Le Corbusier nije pomirio, unatoč svim zgradama koje danas stoje kao spomenik njegovoj moderni. Nije ga od osjećaja izdaje izbavilo ni izvještačeno odricanje od tog stila kroz “neizrecivi prostor” kapelice u Ronchampu, koju mnogi smatraju najavom postmoderne. Izbavilo ga je dno Mediterana u kojemu se utopio 1965.
