Povezanost opeke sa nosivim zidom vrši se sponama ravnih oblika koje bi trebale biti iz nehrđajućeg čelika. Ovih spona bi trebalo biti 5/m², a na sebi bi trebale imati plastičnu pločicu ili viticu zbog prekida toka vlage (min ø je 3 mm). Obložni zid od opeke, povezan na ovaj način sa nosivim zidom mora svejedno svakih 10 m visine biti ukrućen serklažem (vidljivim ili ne – toplinski most). Zračni sloj između nosivog i obložnog zida treba biti od 4-10 cm (bez toplinske izolacije, a za njenu debljinu se treba povećati). Otvori za ventilaciju trebaju biti oko 0,7% od površine zida koji se ventilira (ova norma se čini previsokom), a izvode se obično izostavljanjem morta iz određenog broja sudarnica u podnožju i na kruni zida.

Postupak proizvodnje silikatne opeke patentiran je već 1866. godine u Engleskoj. Smjesa kvarcnog pijeska, vapna i vode, uz dodatak anorganskog pigmenta, hidrauličkim putem se preša u kalupe. Oformljeni elementi se transportiraju u autoklave gdje pod visokom temperaturom i pritiskom uz prisutnost zasićene pare dolazi do kemijske reakcije (na kraju su čestice kvarca povezane novonastalim vezivom: kalcij-silikat-hidratom). Ove opeke su standardnih, vrlo točnih dimenzija, otporne su na kemijske agense, čvrste i lišene bilo kakvih naknadnih procesa. Silikatna opeka također brzo upija vodu iz morta. Silikatne fasadne opeke se isporučuju na paletama. Prostorna težina im je od 1400-1800 kg/m³.

Jednostavnije konstrukcije se mogu izvoditi vapnenim mortom 1:3, a za obložne i nosive zidove se upotrebljava produžni mort 1:2:8.

konzolama, a pristupak za rolo kutiju je na njih obješen putem fazonskih komada.