Toplina se generira i, kod dobre izolacije, akumulira u zgradi već i nekim «nenamjenskim» načinima: uporabom električnih trošila: štednjaka, hladnjaka, drugih kućanskih strojeva i rasvjetnih tijela, odavanjem tjelesne topline ukućana i od insolacije obodnih konstrukcija. Međutim, u hladnim razdobljima i u uvjetima nedostatne izolacije zgrada veliki dio potrebne toplinske energije potrebno je dodavati putem ogrijevnih tijela – sa «pogonom» na struju ili organska goriva. U novije doba sve se više ispituje i uvodi organizirano korištenje sunčeve energije, bilo direktno (putem kolektora) ili indirektno (putem toplinskih pumpi).
Metalne i staklene konstrukcije pročelja, veliki prozori uopće, nedovoljna toplinska izolacija i sl. uzrokuju brze gubitke topline iz prostora u zgradama prema hladnijoj atmosferi i tlu. Suvremene tendencije uštede energije mogu se postići uklanjanjem navedenih prigovora, a u prvom redu:
- dovoljnom debljinom na pravom mjestu postavljenog i kvalitetnog izolacijskog sloja (prema atmosferi i prema tlu) i izbjegavanjem toplinskih mostova
- višestrukim ustakljenjem prozora ekonomično dimenzioniranih prema higijenskim minimumima
- osiguranjem nepropusnosti reški (brtvljenjem) između konstrukcija za zatvaranje fasadnih otvora (prozora i vrata) i zidova, i između krila i fiksnih djelova tih konstrukcija
- spriječavanjem (i privremenog) direktnog kontakta grijanog prostora sa hladnom okolinim: interpolacijom vjetrobrana, zavjesa, regulacijom dimnjaka (naročito kaminskih) i sl.
- korištenjem topline otpadnog uzduha putem izmjenjivača topline interpoliranih u sustav zračenja.
Sve navedene mogućnosti su u djelokrugu arhitektonskih aktivnosti osim posljednje, koja ulazi u strojarsko područje.
Provedbom ovih tehno-ekonomskih mjera osigurava se znatno dulje zadržavanje topline u zgradama, čime se smanjuje potreba za generiranjem nove, što predstavlja direktnu uštedu energije (i novca). Ako se ovim mjerama pribroje navedeni «prirodni» načini odavanja toplinske energije u samim zgradama i korištenje dopunskih, jeftinijih mjernih izraza kao što su solarni kolektori i toplinske pumpe mogu se uspostaviti takve pozitivne toplinske bilance koje stavljaju u drugi plan ili skoro potpuno eliminiraju (u tzv. «kućama nulte energije») do sada primarne, tradicionalne načine zagrijavanja prostorija.
Dva najvažnija razloga preferencije postave toplinske izolacije sa hladne, vanjske strane:
- sudjelovanje obodnih zidova u toplinskoj akumulaciji i njihovo toplinsko izjednačenje sa unutarnjim zidovima u smislu jednakomjernog toplinskog dilatiranja
- izbjegavanje toplinskih (hladnih) mostova.
U pogledu toplinskog tretiranja javnih komunikativnih ili isključivo instalaterskih prostora u zgradama, često se postavlja alternativa: njihovo, barem umjereno, zagrijavanje i izbjegavanje internih toplinskih izolacija ili ostavljanje tih prostora hladnima uz onda obveznu interpolaciju izolacije u graničnim ravninama. I u tim se slučajevima izolacija postavlja sa hladne strane.
Iako je vjerojatnost zabune minimalna, ponavlja se da se kod hladnih (ventiliranih) krovova ili pročelja ventilirani sloj postavlja iza toplinske izolacije, gledano sa strane prostora koji se izolira (nikako između prostora i toplinske izolacije). Već je spomenuto da se u tom slučaju u stanovitom postotku (25-50%) treba pojačati sama izolacija, u odnosu na proračunske vrijednosti, zbog većih gubitaka uslijed cirkuliranja uzduha, a također da je tu izolaciju poželjno površinski zaštititi (nekom folijom ili sl.).
