Za projektiranje ovih stijena postoje pravila odnosno granice i uvjeti koje propisuje proizvođač stakla.
Za stanovite granice je postupak proizvodnje običnog i kaljenog stakla identičan: topi se pijesak, soda (natrijev karbonat), vapnenac sa dodacima u pećima, a nakon toga se istopljena masa izvlači između niza valjaka i lagano hladi. Ovako proizvedeno «obično» staklo se ponovno zagrijava do temperature omekšavanja i zatim naglo hladi. Dok je obično staklo, zbog postupnog hlađenja oslobođeno napona, kaljeno staklo zadržava napone trajno. Ovi su naponi ravnomjerno raspoređeni i doprinose povećanju mehaničke otpornosti i termičke postojanosti stakla.
Ako je staklo samonosivo, tj. jedini konstruktivni materijal, koriste se debljine od 10 mm (i 12 mm ili više).
Postoji direktni odnos između površine stakla i debljine: od površina približnih dimenzija 120x120 cm -4 mm, do 160x160 -5mm, itd. do ~200x300 -10 do 12 mm.
Kod ploha ostakljenih kaljenim staklom je ograničen i odnos stranica na 1:5 (ekstremno 1:6).
Pokretni stakleni dijelovi takvih stijena (krila) obično su zaokretni, ali vrlo često i pomični (sa odgovarajućom automatikom), posmično-zaokretni i zaokretno-podizni.
Kod većih stijena problem je ukruta u smjeru okomitom na površinu stakla. Ovaj se problem nastoji riješiti na što manje upadljive načine:
- Interpolira se neki prostor ili pregrada također od stakla, ali u međusobno ortogonalnim smjerovima. U ovom se slučaju zapravo funkcionalne staklene plohe ukrućuju međusobno. Dopunske konstrukcije nisu potrebne.
- Izvedu se ˝upornjaci˝, tj. manje staklene plohe, okomite na glavnu, kojima je jedina funkcija ukrućenje ove potonje. Ovi upornjaci mogu biti u ukupnoj visini prostorije, gornji, donji ili jedni i drugi, i unutrašnji, vanjski ili obostrani.
- Interpoliraju se, u smjeru manjeg raspona konstrukcije od drugih materijala, ali samo mjestimično –prema dopuštenoj veličini staklenog polja.
Obzirom na potrebu specifikacije metalnih veza i okova i nemogućnost naknadne obrade potrebno je konstrukcije od kaljenog stakla raščlaniti na elementarne dijelove, ali ih precizno kotirati uz uvažavanje dopuštenih dimenzija zazora i tolerancija:
Zazori između pokretnih ploha su od 2-3 mm (vertikalni) do 7 mm (horizontalni –između krila i poda), a odstupanja od paralelnosti su dopuštena do svega 0,4%.
Rubovi moraju biti brušeni pod kutom od 45%, a kod vratnih krila kružno ili segmentno zaobljeni. Za bušenje rupa mora se predvidjeti širina veća od debljine. Rupe moraju biti udaljene od ruba staklene plohe i međusobno barem 3 d (d<š). Urezi za okov izrade se prema obliku metalnih dijelova.
Približna orijentacija prema potrebi interpolacije upornjaka (prema uvjetima industrije stakla iz Pančeva koja kod nas proizvodi kaljeno staklo):
Za upornjake se koristi debelo kaljeno stalo od 10 do 14 mm. Širina upornjaka određena je omjerom prema duljini: 1/8 d (za 10-12 mm debljine stakla), a 1/9 d (za 12-14 mm).
Za pokretne dijelove velikih stijena ili samih krila se koristi sljedeći okov:
-petlje, kopče, držači
-brave
-rukohvati
(Dio) petlje koje se montiraju na krilo imaju kućište za trn odnosno kapsulu. Sam trn se nalazi na automatu ugrađenom u pod a sa kapsulom se ostvaruje veza (samo pridržavanje) između dijela petlje na krilu i onog fiksnog. Nakon što se odgovarajući dijelovi petlje montiraju na staklo (u posebne utore u staklu, a uvijaju se kroz rupe) pokrivaju se ukrasnim, obrađenim limovima.
Automat (u podu) je hidraulički uređaj za automatsko zatvaranje vrata, a zaokretnu silu prenosi na krilo putem spomenutog trna.
Automat ima dimenzije ~26,5x12,2/5,7 cm, a ugrađuje se u nešto veću rupu u podu (28,3x13,0/6,5 –dimenzije kutije) i pokriva limenim poklopcem sa rupom kroz koju prolazi trn. Udaljenost trna od ruba automata je oko 6 cm. Ugradba se vrši tako da se u (nešto veću) rupu u podu ugradi kutija za automat a međuprostor ispuni rijetkim cementnim mortom. Nakon vezanja morta ugrađuje se sâm automat i vijcima razupire o stjenke kutije (osim učvršćenja, ovim se vijcima postiže i točna regulacija položaja trna).
Fiksni stakleni dijelovi ugrađuju se u zid i to u žlijeb formiran prethodno ugrađenim «U» profilom ili u utor u sâmom zidu. Točna pozicija stakla ostvaruje se polutvrdim podmetačima, a u vertikalne žljebove stavlja se trajnoelastični kit (zazor za kut oko 2 mm).
Pokretanje automatskih vrata postiže se pneumatskim, hidrauličkim ili (najčešće) električnim pogonom. Pokretački mehanizam je minimalnih dimenzija i obično smješten u prošireno kućište gornje vodilice. Impuls za pokretanje vrata može biti dan nenamjerno ili namjerno. U prvom slučaju mehanizam se pokreće stupanjem na nagazni tepih (sa električnim kontaktom), prolazom fotoelektrično polje ili ultrazvučnu prepreku, a u drugom: pritiskom na dugme ili ulaganjem ključa ili kartice za identifikaciju.
Može se postaviti i senzor koji reagira na dim ili povišenu temperaturu i izaziva pokretanje mehanizma za zatvaranje.
Proizvodna poduzeća nude tipska vrata ili kompletni inžinjering: projekat i izvedbu.
