Zidarski radovi su nekada bili najizrazitiji građevinski radovi, a danas se zbog svog «mokrog» karaktera nastoje eliminirati iz graditeljskog procesa.
Pregradne konstrukcije se danas mogu izvesti i na mnoge druge načine, unutrašnja žbuka postaje suvišna u slučaju korektne primjene kvalitetnih oplata, a i vanjska žbukanja su danas skoro potpuno isključena jer se betonski zidovi ili direktno boje ili oblažu (vrlo često i ab prefabrikatima) ili obzidavaju. Ovaj trend će svakako biti dalje nastavljen: ne treba težiti vraćanju žbuke nego kvalitetnom izvedbom i tehničkim rješenjima isključivati sve više potrebu za žbukanjem. Osim svojih tehnoloških nedostataka (mokri rad u više faza –sa višekratnom potrebom čekanja zbog sušenja) i cijene, žbuke, a naročito gipsane imaju i neke «dobre strane»: mikroklimatske pogodnosti, mogućnost pokrivanja grešaka, plemenitost površine a dobra je podloga i za razne finalne obrade.
Zidarska pregrađivanja se vrše opekom i bloketima iz raznih materijala (beton, gips) , a primjenjuju se uglavnom vapneni ili produžni mortovi. Zidovi od 7 i 12 cm iz opeke i njihovi ekvivalenti iz drugih materijala smatraju se nenosivim, dakle samo pregradnim zidovima.
Ovi zidovi, zbog male debljine, nemaju velike otpornosti na prevrtanje ni na savijanje pa se nastoje ukliještiti (upeti) načinom izvedbe između poda i stropa. To se postiže potpunom ispunom zadnje reške ispod stropa mortom uz umetanje, prema potrebi, komadića iz opeke. Kod nekih (elastičnih) konstrukcija ovaj se način ne dopušta pa treba pronaći druga rješenja (sa vodilicama ili kukama na pr.).
Najbolji način ukrute pregradnih zidova postiže se dobrim tlocrtnim rješenjem: da se uspostavi takav tlocrtni raspored kod kojeg se pregrade međusobno ukrućuju (ortogonalnom postavom). Poželjno je i zbog ovih razloga vrata i druge otvore odmicati od uglova.
Pregradni zidovi veće površine (iznad 10 m² u jednoj ravnini) ili veće visine samo (do 3 m) trebaju biti serklažirani u polja manja od navedenih mjera. Uspostaviti treba serklažni roštilj, horizontalni serklaž na visini od 2 m (zbog vrata) i vertikalni prema potrebnoj površini.
Nadvoji u pregradnim zidovima izvode se kao ravni luk ili umetanjem montažnog ab komada –talpe (ležaj po ½ opeke obostrano, a visina n x red opeka sa reškom).
Žbukanje se dijeli na unutrašnje i vanjsko. Za unutrašnje žbukanje se u boljoj varijanti koristi gips žbuka (→gipsarski radovi) a najčešće vapnena ili produžna žbuka. Za fasadne obzide –odnosno vanjska žbukanja (koji u novije vrijeme čine posebne fasaderske radove→kao dio zidarskih) koriste se plemenite i sintetičke žbuke (žbuke sa sintetičkim vezivima) ili razni premazi na pripremljenu podlogu.
U principu se žbukanja vrše u 2 sloja: 1. sloj je tzv. gusta žbuka koja ima funkciju izravnanja površine zida pa je zbog toga deblja, i 2. sloj kojim se ili gruba žbuka zagladi i time pripremi za neku završnu obradu ili se nanese sloj (oko 1 cm) plemenite žbuke koja sadrži boju u masi i može biti nosilac raznih naknadnih mehaničkih obrada.
Potrebno je da dublji slojevi žbuke imaju veću čvrstoću (jer su više opterećeni) pa se zbog toga gruba žbuka izradi kao produžna, debljine 1,5-2 cm, a fina kao vapnena debljine oko 0,5 cm. Za grubu žbuku se upotrebljava oštri (isprani) pijesak a za finu –fini. U koliko su neravnine zida koji se žbuka vrlo velike, može se (mora se) gruba žbuka nanositi u slojevima ne debljim od 2-3 cm. U jedan od ovih slojeva dobro je umetnuti žičano pletivo (Rabitz) ili sl. kao ojačanje –armatura→ (ali u dublji sloj -zbog izbjegavanja korozije!).
Žbukanje se obavlja tako da se najprije očisti podloga od prašine, blata i eventualnih masnoća, četkom, vodom i eventualno sapunicom ili deterdžentima a zatim na nju nanese sloj cementnog mlijeka štrcanjem zidarskom posudicom. Ovaj tanki sloj cementa ima funkciju boljeg povezivanja grube žbuke sa podlogom.
Prije nanošenja grube žbuke moraju se osigurati geometrijski elementi -ravnina i vertikalnost, pa se u tu svrhu stavljaju zidarske markice čija se debljina kontrolira viskom i ravnom letvom. Kada se postigne ravnina ovih markica (u približnom rasteru od 2x2 m) između njih se ispunjavaju (vertikalne) trake, a tek kada ove vežu ispunjava se međuprostor grubom žbukom. Gruba žbuka se u korektnoj izvedbi izmiče i malo iza ugla zida (oko 10 cm).
Na ovaj se način odmah obradi i rub. Fina žbuka ne može ispuniti veće šupljine. Ona samo fino zaglađuje grubu žbuku koja je zrnate površine zbog oštrog pijeska, ali je inače geometrijski ravna.
Fasadne žbuke su istovremeno fizikalni i estetski elementi zgrade. Ima ih više vrsti i načina površinske obrade. Žbuke su i nosilac boje pročelja: boja je uključena u samu supstancu žbuke ili se boja, kao površinski sloj aplicira na prethodno izvedenu grubu i finu žbuku.
Do 30-tih godina je žbuka bila nosilac i profilacije i fasade: ili imitacije zida od kamena ili vijenca «od kamena» i sl. Viktor Kovačić je ovu profilaciju bio pojednostavio tako da je jasna njena provenijacija –očito je da se radi o žbuci (kod većih, dubljih profilacija, čak se i zid od opeke izvodio sa redovima raznih širina). Danas se profilacije u žbuci više ne rade, ali zato postoje različiti načini površinske obrade, koji rezultiraju vrlo različitim efektima: u raznim vremenima vezanja žbuke, od sasvim svježe do «stare» nekoliko sati, obrađuje se površina žbuke mehanički: daščicom, metalnim profiliranim alatom, daskom, profiliranim valjkom, zidarskom žlicom uz različite pokrete. Tako se dobivaju «strugane», «češljane», «ručene» i «zaglađene» žbuke. Ovakve obrade mogu se postići sa raznim vrstama fasadnih žbuka ali najčešće se tzv. plemenitim žbukama koje se sastoje od veziva (vapna ili cementa), drobljenog kamenog agregata (krupnoće oštrog pijeska ili malo krupnijeg) i oksidnih boja u prahu. Već je navedeno da fasadne (plemenite) žbuke moraju imati masu, odnosno debljinu od barem 1 cm (to je i maksimum –zbog njene cijene!). Još štedljivija varijanta – hirofa ima nedostatak da tanki štrcani sloj ima veću čvrstoću od podloge, fine žbuke, pa vremenom može doći do otkidanja. Kod kvalitetnih plemenitih žbuka velike čvrstoće mora i gruba žbuka imati istu ili veću čvrstoću.
Ukoliko se umjesto hidrauličkih veziva koriste ona sintetička, dobivaju se plastične žbuke. Uz sintetske smole one sadrže kamena zrnca (punilo) i pigment.
Nanašanje plastičnih žbuka, koje su vrlo kompaktne, na podlogu od fine vapnene žbuke nije dobro: u slučaju mehaničkih oštećenja može se sa zida skidati plastični sloj kao platno. Zbog toga se fina žbuka izbjegava, a umjesto nje se gruba izravnava tzv. izolirgrund-om u sloju od nekoliko milimetara koji se nanosi čeličnim pleterima ili štrcanjem pištoljima i gleterima.
Utrošci vremena za žbukanje su različiti i ovise o vrsti žbuke, mjestu rada (zid ili strop, visina), veličini prostoriji i sl. Prosječno se može uzeti oko 1,5 h/m² od čega se veći dio odnosi na predradnje i grubu žbuku.
