Zbog tih razloga izrada stolarije se mora sve više podvrgavati industrijskim principima proizvodnje u kojima strojni rad sve više zamjenjuje ljudski, serijska proizvodnja, uporaba manjih komada iz masivnog drva, odnosno njegova zamjena ljepljenim konstrukcijama, materijalima iz drvene mase (otpadnog materijala), plastikom i sl.

Posebna pozornost posvećena je transportu i montaži – suha ugradba, koja je povoljna.

Glavnina radova danas se obavlja u tehnološki municiozno organiziranim tvornicama stolarije, a na gradilištu se stolarija samo pričvršćuje u već ugrađene slijepe okvire (za vrijeme grubih radova). Teži se sužavanju tipologije, povećanju serije, primjeni tipiziranih (kataloških) elemenata (i sama građa je standardizirana). Radnici su specijalizirani za obavljanje samo pojedinih (strojnih) uvijek istih operacija iz inače širokog spektra stolarskih radova. Takva se kvalifikacija može relativno brzo steći,  dok univerzalnih stolara ima sve manje.

Građevna stolarija sudjeluje u troškovima (primjerice stambene) izgradnje sa oko 10%. Ranije se na objekt ugrađivala «sirova» stolarija, a okivanje, ustakljenje, i ličenje su se naknadno obavljali. Na taj bi način građevno drvo stajalo mjesecima slabo zaštićeno od atmosferilija prije samog lakiranja, a ta vlaga bi samim lakiranjem bila zadržana u drvu i kasnije bi izazvala štete. Danas se suvremena stolarija ne može promatrati samostalno nego u odnosu i sklopu sa svim pratećim i drugim završnim radovima.

Jedina objektivna primjedba je da je kod suvremenog načina  proizvodnje veća količina upotrebljenog materijala (drva). Međutim, nasuprot tome stoji niz prednosti: lakša manipulacija u proizvodnji sa manjim komadima, jednostavniji transport, moguća primjena nešto slabijeg drva - obzirom na dimenzije.

Pojednostavljenje je unifikacija profila. Teži se tome da svi presjeci jednog okvira odnosno doprozornika (i vertikalni i horizontalni) budu isti, što uvelike pojednostavljuje proizvodnju. Razlike u profilaciji koje su funkcionalno neophodne mogu se uvrstiti putem različitih plastičnih (gumenih) umetaka, traka, profila i brtvila (brtvila su u suvremenijoj stolariji nužnost, i između djelova i prema zidu). Treće pojednostavljenje je primjena suvremenog sitnozupčastoj uglovnog spoja baziranog na, danas postojećim, kvalitetnim ljepilima. Finalizacija stolarije je također jednostavnija i istovremeno efikasnija ako se obavlja već u proizvodnji, što je također suvremena tendencija. Manji tipski elementi lakše se uranjaju u boju (što je svakako kvalitetniji postupak od štrcanja) i lakše se smještaju u tunele za sušenje. Kod tipizacije (relativno manjih) elemenata moguće je uspostaviti i čvrstu kooperaciju sa proizvođačima okova i stakla (naročito važni danas kod primjene termopana- koji se sam za sebe tvornički izrađuje i ne može se rezati na gradnji). Primjena termopana (dvostrukog ili višestrukog izolacijskog stakla- sa izolirajućom šupljinom među staklima) također pojednostavljuje stolarsku proizvodnju.

Ugradba se vrši na suhi način, tj. putem slijepih okvira koji se ugrađuju ranije i u međuvremenu omogućuju dovršenje radova polagačima podloga i podova i finalizaciju zidova. Sastavljanje stijene iz više manjih elemenata se vrši (obično) pomoću letava ili sandučastih čeličnih cijevi, koje se isporučuju uz stolariju, točno određene duljine s rupama za pričvršćivanje i elementima za učvršćenje u stolnu konstrukciju.

Nakon spajanja u cjelinu i fiksiranja u slijepe okvire, vrši se brtvljenje i postava cijelog okova. Stolarija se ne smije ugrađivati prije svog tehnološkog redosljeda (pri kraju) gradnje jer bi moglo doći do oštećenja termopana.

Vanjska se stolarija ugrađuje nakon obrade pročelja i nakon soboslikarskih radova (eventualno se zadnji premaz zidova može izvršiti naknadno). Unutarnja se stolarija ugrađuje nakon polaganja parketa, postave keramičkih pločica i soboslikarskih radova a prije brušenja parketa i postave tekstilnih podova.