Keramičarski radovi

Keramikom se oblažu i unutarnji i vanjski zidovi (fasada), podovi (unutarnji i vanjski) pa čak i krovovi. Primjena je keramike vrlo široka i uključuje i niz fazonskih komada (držača, žljebova, rubova, soklova i sl.) sa kojima se u istom «stilu» mogu riješiti i vrlo složene zadaće obrade skoro svih građevinskih površina.

 

Keramikom se zbog njene otpornosti oblažu i prostori posebne namjene, sa visokim ili niskim temperaturama, ili velikim utjecajem kiselina ili lužina (ili masnoća).

Prema načinu proizvodnje keramičke pločice mogu biti prešane ili vučene. Prema obliku mogu biti pravokutne ili drugih oblika koji se međusobno mogu dobro slagati. Prema obradi gornje površine mogu biti mat ili sjajne, glatke ili hrapave. Donja površina je najčešće hrapava ili čak profilirana radi što boljeg prijanjanja. Stakleni keramički ili plastični mozaik također ulazi u keramičarske radove.

Prema načinu ugradbe razlikujemo:

- ugrađivanje u cementni mort (klasičan način) 1:3, 1:2 mozaik, debljine 2-3 cm

- ugrađivanje ljepilima (ljepljenje)

- (ljepljenje) polaganje u posebne kitove

- razni načini ugradbe u prefabrikaciji (najprije se polažu pločice obrnute- a onda mort i beton).

Danas je najčešći način ugradbe - ljepljenjem (obzirom da su vrlo ravne čak i gole betonske površine, zbog kvalitetnih oplata, odnosno kalupa).

Za oblaganje podova upotrebljavaju se: neglazirane pločice (prešane i vučene «špalt» ili cjepane), neglazirani mozaik, naljepljen vidljivom površinom na papiru, klinker pločice (obično sa profiliranom površinom), i glazirane pločice u najrazličitijim bojama i oksenima.

Za oblaganje fasade upotrebljavaju se pločice otporne na ekstremne temperature i upijanje vode. Vrlo često i mozaik.

Za oblaganje zidova mogu se koristiti i podne i fasadne pločice, međutim jeftinije su tanje, isključivo zidne, pločice dimenzija 15x15, ali i 10x10 ili 10x20 i slično. Skoro uvijek glazirane.

Kao ljepila koriste se: disperzivna građevinska ljepila u pasti, hidraulička veziva sa aditivima u prahu, smole i slična ljepila. Uvjet čvrstoći na smicanje je 3 kp/cm2, za zidove (oblaganje), a za podove: jednako čvrstoći podloge.

Postoje i posebni brtveni materijali za obradu fuga i dilatacijskih reški. Inače, fugiranje se najčešće vrši tako da se masa za ugradbu (cementni mort ili ljepila) razlije po postavljenom podu, tako da se sve reške sasvim ispune, a zatim se višak ukloni a površina očisti ( ne smije se prati!). Za obradu rubova kod zidnih pločica koriste se pločice sa obrađenim, zaobljenim jednim ili dva ruba. Pločice se polažu u cementni mort i na podlogu i onda se u nju slažu pločice, utiskivanjem ili kuckanjem drvenim batom ili čekićem preko drvene letve. Reške se tom prigodom zaljevaju cementnim mlijekom. Pločice se moče u vodi, ocijede se i na njihovu poleđinu nanosi se ljepilo 1-2 mm sa nazubljenim špahtlom, zatim se prislone na zid i pritiska prstima do predviđenog položaja. Opločenje zidova vrši se odozdo prema gore. Pločice se mogu postavljati jedna na drugu ili sa naglašenim reškama i to «fuga na fugu» ili sa izmaknutim reškama. «Naglašene» reške se kontroliraju pomoću drvenih klinčiča, šibica ili sa plastičnim umetcima (kružnog oblika, određuju razmak 4 pločice) koje se prije fugiranja izrade.

Suha hidraulička ljepila sa aditivima isporučuju se u prašku a otpornija su na vodu od disperzivnih. Nanose se obično direktno na podlogu u sloju 3-6 mm također sa nazubljenim špahtlom. Na podlogu pokrivenu ljepilom slažu se (također) navlažene pločice. Isti je postupak za zidove i podove.

Obračun je po m2, a podnožja i opločenja do 2 reda po m'.

Približne norme za oblaganje zidova pločicama u cementnom mortu su od 2,60-5,20 h/m2 ovisno o vrsti pločice (najveća je norma oblaganje zida podnim pločicama).

Norme za ljepljenje nešto su niže.

Poznate svjetske firme za keramiku su „Buchtal“, „Hogenes“,  „Gail“ i druge.

 

 

Kuća tjedna

veljaca
veljaca
veljaca
veljaca
veljaca
veljaca
veljaca
veljaca

Video galerija tjedna